Hoćemo li lopte, igramo li na male, hoćete raja protiv raje? Ovo su samo neki od asocijativnih poziva kod djece kada se želi igrati fudbal. Treba samo malo prostora, bilo na travi, asvaltu, u parku, iza zgrade, na parkingu, nije važno gdje. Važno je da se igra fudbala ili lopte. I mali je, veoma mali broj dječaka koji nisu imali ovakva iskustva u djetinjstvu.
Golovi, ma to je bilo najmanji problem. Stative su bile postavljane ili pravljene u vrlo kratkom roku. Obično se, kao što napisah, igralo “na male” što je podrazumijevalo da imate obilježena dva gola i loptu, a volje i želje na pretek. Golovi su pravljeni na veoma jednostavne načine. Potrebna su četiri kamena i postavljanje istih kao stative. Nekad su i dijelovi garderobe bili golovi, a nekad i školske torbe. Ne jednom se dešavalo da se nakon školskih obaveza, umjesto kući odmah ide “igrati lopte.” Posebnu draž su imale utakmice “ raja protiv raje” kada se sastanu oni iz jedne zgrade kontra onih iz druge, ili razred protiv razreda. Onda se prije starta utakmice raspravlja ko je ko na terenu i gdje će igrati na kojoj poziciji.
Golmani su bili oni koji su najmanje zainteresovani za fudbal ili malo punije građe i oni koji su namanje voljeli trčati. Eh, onda idu biranja imena najpopularnijih fudbalera i tu obično dođe i do malo koškanja i ljutnje, jer svi žele biti Pele, Krojf, Maradona, Basten, Gulit…
Sjećam se da sam imao najmanje problema oko izbora imena. Imao sam dužu kosu i prozvaše me Mario Kempes fudbaler Argentine prvaka svijeta 1978 godine. Bilo je neko nepisano pravilo da se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, kod male raje, a to je da su ekipe nikada, ili bar veoma rijetko bili” Željo” ili “Sarajevo”. To je pravilo koje se upražnjavalo iz prostog razloga što oni koji navijaju za” Željezničar” niti pod razno neće igrati za ”Sarajevo” i obratno.
Mnogi od tih dječaka ostvarili su svoje maladalačke snove i postali fudbaleri. Veliki je broj onih koji su napravili veoma respektabilne karijere. Jedan od takvih je svoje prve korake napravio na tim sarajevskim igranjima lopte i došao do poštovanja vrijedne karijere. On je kao dijete u ratnom vihoru maštaoo da će nekada sa terena u naselju Buća potok, stići do svjetske slave. Slijedi bajka osvajanje titula prvaka Njemačke, Engleske, Kupa Italije, kapitena selekcije svoje zemlje. Igra i danas u 37. godini života a prvi je strijelac lige u Turskoj.
Edin Džeko – najbolji među najboljima
Obzirom na godine, logikom ide pitanje do kada misli igrati. Edin Džeko jednostavno ne želi mnogo razgovarati na tu temu, jer smatra da još uvijek nije vrijeme za oprostiti se od fudbala.
“Zaista ne mogu i ne želim govoriti o nekom kraju. Igrat ću sve dok osjetim da se mogu nositi sa izazovima na najvećem nivou, a do kad će to biti, ne znam”.
Nakon igranja ostaje u fudbalu, trener ili…?
“Ni o tome ne razmišljam. Ne želim takvu vrstu opterećenja stvarati sebi. Još mogu igrati. Odgovor na ovo pitanje zavisi I od odgovora na prvo. S obzirom da još ne razmišljam o prestanku karijere, tako da ne mogu odgovoriti precizno na to pitanje. Prema trenutnom osjećaju, neće kraj skoro.”
Još je mnogo izazova pred njim i klupskih, ali i reprezentativnih, jer misli da se reprezentacija može izboriti za Evropsko prvenstvo kroz susret sa Ukrajinom. Slaže se činjenicom da ima problema u reprezentaciji, ali misli da nisu toliki da mogu spriječiti napredak naše najbolje selekcije u fudbalu. Na pitanje šta je u biti najveći problem izabrane selekcije odgovara:
”Evidentno je da postoje problemi, ali smatram da je najveći taj što nemamo kontinuitet, ni kada su u pitanju selektori, ni kada su u pitanju igrači. Nijedan rezultat ne dolazi preko noći. To je proces u koji treba vjerovati, kojeg treba istrpjeti. Međutim, mi nemamo strpljenja, i želimo mnoge stvari preko noći, a ne ide to tako. Međutim, vjerujem da će se nešto promijeniti na bolje. Zapravo, nadam se tome.”
Čeka nas ponovo baraž, ovoga puta protiv selekcije države odakle dolazi i Edinov fudbalski idol Ševčenko. Može li reprezentacija preko ove prepreke napokon izboriti plasman na neko veliko takmičenje poslije godina čekanja?
“Što se tiče šansi za plasman, one postoje, bez obzira na ime protivnika. Jasno je da je Ukrajina odličan rival, a imali smo i priliku odmjeriti snage protiv njih i znamo šta da očekujemo. Međutim, igramo kući, pred našim navijačima i imamo svoje šanse za prolazak dalje. Kao što selektor kaže, ne treba to biti neka lijepa utakmica za gledanje, već fajterska, sa puno trke, zalaganja, nadmudrivanja. Znam da ćemo sigurno dati sve od sebe za plasman na Euro, kako bismo obradovali navijače, ali i sami sebe, jer smo željni nastupa na velikim takmičenjima.”
Sve je počelo u Fudbalskom klubu “Željezničar” pa me je zanimalo prati li i šta misli o nimalo zavidnoj situaciji u kojoj se nalaze Plavi i hoće li “Željo ostati u Premijer ligi?
“Pratim Željezničara kada god to mogu i pogledao sam većinu utakmica. Čini mi se da je Željezničar sam sebe doveo u lošu situaciju, ali isto tako sam u nekoliko navrata vidio i da nisu bili miljenici sreće. Klub kao što je Željezničar uvijek treba težiti ka tome da se o njemu priča u superlativima i žao mi je što smo došli u situaciju da pričamo o eventualnom ispadanju. Međutim, vjerujem da ljudi u klubu i igrači koji nose dres Želje, znaju šta znači biti dio tima sa Grbavice i da će učiniti sve da ovu krizu prevaziđu.”
Uveliko se špekuliše o formiranju konzorcija koji bi okupio nekadašnje fudbalere “Željezničara” i stanoviti broj uspješnih privrednika koji bi pokušali izvući “Plave” iz krize. Šta misli o toj ideji i može li se očekivati da i Vi uzete učešće u tom projektu?
”Definitivno je jasno da se u Željezničaru mora nešto mijenjati. Ja sam igrač Fenerbahcea i trenutno sam maksimalno fokusiran na svoj klub i na reprezentaciju BiH, tako da se trenutno ne mogu posvetiti toj problematici, ali u klubu moraju pronaći održive načine samofinansiranja, bez da se stalno traži pomoć od navijača.”
Edin je kao mlad bio jako dobar u matematici, čak je i vršnjacima pomagao oko iste. Mudrost ga krasi i danas oličena u odgovorima na neka pitanja. Nastavljam sa “Željom” i pitanjem kako veliki broj pristalica Plavih sa Grbavice ima tihu nadu da će Edin karijeru završiti upravo tamo gdje je sve i počelo:
“Svi oni koji me imalo poznaju, znaju da nisam pristalica odgovora na pitanja šta bi bilo kad bilo ili sta će biti …Zbog tih razloga u ovom trenutku nisam spreman dati odgovor na to pitanje.”
Veliki je broj klubova za koje je Edin nastupao, “ Željezničar”, “Teplice”, “Volsburg”, “Mančester siti”, “Roma”, “Inter”…Vjerovatno postoji želja koja nije ostvarena, ali nakon svih ovih imena koje je prošao teško je za bilo čim žaliti. Ali Džeko sasvim sigurno ima klubova koje ne simpatiše pa je posljednje pitanje na tom fonu i glasi – za koji klub nikada i niti pod bilo kojim uslovima ne bi igrao?
Kroz osmijeh Edin nam odgovara:” Postoji nekoliko takvih klubova, a mislim da svi znaju odgovor na to pitanje”
Razgovarao Mimo Šahinpašić
