Saša Džino, sarajevski pisac koji iza sebe ima sedam napisanih knjiga, ljubav prema pisanju otkrio je kroz likovnu umjetnost. U isto vrijeme opušten i surovo iskren, Saša je u razgovoru za naš portal pričao o svojim počecima, publici, novoj knjizi koja izlazi za nekoliko dana, ali i o samoj popularnosti čitanja u našoj zemlji.
Kako je iz svijeta crtanja prešao u svijet pisanja
Iako je završio Akademiju likovnih umjetnosti, Džino je put pronašao u književnosti. Ljubav, koja se rodila prema crtanju još u osnovnoj školi, nije iščeznula, ali nije bila dovoljna za život.
“Likovna umjetnost mi je bila strast od djetinjstva. Još u osnovnoj školi sam se zaljubio u to i krenuo sam se zanimati malo više od samog likovnog odgoja u osnovnoj školi. Posebno sam se pripremao za Srednju umjetničku školu, i nakon nje upisao sam Akademiju. Bio sam strastven oko toga skoro cijeli život, pa i sada, ali nakon završene Akademije razmišljao sam da ću ići tim putem i da će me taj put dovesti do trenutka gdje ja živim od toga, imam egzistenciju, međutim to se nikada nije desilo.”
Kako kaže, vremenom se zaljubio u književnost i počeo pisati kratke priče. “Vremenom sam se zaljubio i u književnost i privlačilo me je mogu li ja ovako nešto. Napisao sam prvo neke kratke priče, kombinujući s ilustracijama. Tada sam napravio Fildžan pun opskurnosti kao stranicu na facebooku i tu sam ih objavljivao. Vidio sam da se raji sviđa i nakon nekog vremena shvatio sam da imam dovoljno napisanih priča koje mogu pretvoriti u zbirku, koja se zove “Srce od plastike”. Počeo sam sa hororom, pa prelazio iz žanra u žanr, iz razloga što me sve zanima. Uvijek gledam dječijim pogledom znatiželje i vodim se strašću.”
Ljubav prema hororu
Ono što je posebno zanimljivo kod ovog pisca jeste upravo žanr u kojem je napravio svoje prve korake u svijetu književnosti, a to je horor. Na pitanje šta ga je privuklo da piše takve priče, rekao nam je da je to ono što ga je privlačilo od djetinjstva.
“I dok sam se bavio likovnom umjetnošću, bilo je u toj sferi. Čudno je reći za likovnu umjetnost horor, ali nešto morbidno, groteskno. U tom polju sam se vrtio. Likovna umjetnost me uvijek kočila u tom pripovjedačkom smislu pričanja priče, i onda sam shvatio da na ovaj način mogu riječima napraviti cijelu priču. Otkada sam imao 6, 7 godina volim te stvari. Kad sam prvi put u životu vidio Mortal Kombata nisam mogao sebi doći da ljudi u video igri otkidaju jedni drugima glave ili vade srca. To mi je bilo nevjerovatno. Rekao sam ovo je nešto najbolje na svijetu i samo ću ovakve stvari da volim i nisam se promijenio.”
Od svih knjiga koje je napisao, kaže da ne može izdvojiti jednu kao posebnu ili najdražu. Postoje one koje su najprodavanije i jedna koja se pokazala kao najneprodavanija, možda zbog imena, a možda zbog predrasuda društva.
“Knjiga koja se najgore prodavala je “Šejtanov goblen”. Jednostavno vidio sam da je sam taj naziv bio otklon ljudima da uopšte uzmu knjigu. Razlog tome su predrasude i razmišljanja da ne žele da imaju u kući knjigu s takvim nazivom da im ne bi neko nešto rekao.”
Priče s ulica kao izvor inspiracije
Upravo jedan od izvora koje koristi za stvaranje likova u svojim djelima, jeste društvo i nevjerovatne priče ljudi s kojima se u životu susretao. “Kako sam po cijeli dan okružen ljudima, jer često na ulici prodajem knjige, apsolutno mi je društvo jedan izvor iz kojeg se napajam inspiracijama. To je način da napravim autentične likove, jer takve ljude ne možeš izmisliti, a drugi izvor jeste čitanje drugih knjiga.”
Sam izdaje svoje knjige i u tome pronalazi niz prednosti, ali kako kaže nije ni imao nekog izbora na samom početku. “Išao sam više na način da nisam poznavao nikoga. To je svijet gdje se ljudi poznaju, tapšu se po leđima, mene konkretno to i ne zanima. Ne pratim domaću scenu, ni u Sarajevu ni u BiH, apsolutno sam slijep za taj svijet. Živim totalnu paralelnu stvarnost, idem svojim putem i ne osvrćem se. Kroz godine sam napravio publiku, gdje sam siguran da ću knjigu koju izbacim prodati, a kada je riječ o prodaji izvan BiH što je još teže, ako dođe nekako organski samo od sebe, super.”
Publika je raznovrsna
Naš sagovornik smatra da je suludo reći da se danas knjige slabije čitaju, u vremenu kada je najviše ljudi pismeno i kada su knjige veoma lako dostupne. Njegovu publiku čine ljudi različitih uzrasta, pogleda na svijet i različitih klasnih struktura, te ga to ujedno i motiviše u radu.
“Ljudi od 15 do 80 godina čitaju. Suludo je reći da se danas ne čita, a nikada u civilizaciji nije bilo više pismenih ljudi i knjiga, niti su knjige ikada bile više dostupne. Samom igrom brojki moraju biti više čitane nego ikada u historiji civilizacije. Je li se čitalo onda u feudalnom dobu kada nije uopšte postojala presa? Definitivno mlade generacije čitaju i dio su moje publike.”, objašnjava Džino, te dodaje:
“Ne samo razlika u godištu, nego i klasne razlike, razlike u pogledima na život, svi ti ljudi čitaju moje knjige. Najbolji model pisanja i općenito umjetnosti je zato Šekspir. On je sam sa rajom napravio pozorište, dolazili su ljudi za nekoliko novčića. Sirotinja je gledala predstavu zbog nasilja, krvi. Sljedeći sloj publike je srednja klasa, pa sve do plemića koji ako su emancipovani i načitani u njihovom smislu, mogu finese u tekstu i dubinu teksta puno više razumijeti nego ovi prvi. Ali svi izađu iz pozorišta zadovoljni, svi će prepričavati predstavu na svoj način. Svako je dobio svoj komad kolača i to je primjer kakva umjetnost treba da bude i da je svi vole.”
Umjetnost u BiH
Saša smatra da i u najsiromašnijoj zemlji ukoliko imate papir i olovku možete da stvarate, tj. pišete. Država u tom smislu ne može puno pomoći. “Ukoliko imaš papir i olovku imaš prostora za umjetnost. Za pisanje ti treba samo hartija, olovka i mašta. Država može dati prostor u smislu financija, ali ako si iskren kao ja i ako ti novci ne znače ništa onda nemaš prepreku. S druge strane ako si motivisan novcem nemoj to ni raditi, nećeš uživati, niti ćeš biti zadovoljan u životu. Ako nisi iskren u Bosni nije tvoje mjesto da se baviš umjetnošću.”
Mladim ljudima koji vole i imaju sklonosti prema nekoj vrsti umjetnosti, naš sagovornik dao je konkretan savjet, a to je da budu iskreni. Kako kaže, u suprotnom ne trebaju uopšte da se bave umjetnošću.
“Borba za egzistenciju koči, džaba ti voliš to, ako ne možeš preživjeti i moraš se baviti nekim drugim poslom, umjetnost će patiti. Ako si iskren, uvijek ćeš naći vremena za to. Ako nisi iskren nemoj se ni baviti tim. Na Akademiji sam se susretao s ljudima koji su došli tek tako, završili su je i nikada nisu ni pokušali da se bave nečim srodnim. Zauzimaju mjesto nekome ko stvarno želi to da studira. Umjetnost je lutrija ukusa, nikada ne znaš hoće li se nešto svidjeti nekome, tako da je to kao da igraš lutriju, ali dok je igraš neka ti bude zabavno. Ako ne uživaš u tome, upropastit ćeš sebi život.”
Neku od svojih knjiga, sarajevski pisac bi rado ekranizirao, ali osim novčanih problema, kaže da ne može raditi s osobama čiji nivo entuzijazma nije blizu njegovom.
“More je bilo priča o tome, ali uglavnom je problem novac. Kao i nedostatak tuđeg entuzijazma, jer ja nikada nisam naišao na nivo kao što je moj i nisam mogao s takvim ljudima da radim. Radio bih i džaba, jer mi novac, osim u smislu egzistencije ne znači ništa. Ako naiđem na nekoga ko ima blizu entuzijazam kao ja, radićemo bez problema.”
“Kapi kiše u sarajevskoj lokvi”
Nova knjiga, “Kapi kiše u sarajevskoj lokvi” izlazi 17. aprila. Pisana je u drugačijem žanru nego što smo navikli, a detaljnije likove i tematiku nam je objasnio sam Džino.
“Priča je u smislu da je Sarajevo kotlina i puni se lokvom, a lokva predstavlja sve međuljudske odnose. Svaka kap predstavlja nečiji život i kružni efekat kapljica koje padaju se sudaraju i miješaju se priče, jedna na drugu utiču. Likovi su od navijača, djevojke koja igra video igre, dvije žene koje čiste stanove i pljačkaju kad niko ne gleda, do djevojke koja nosi hidžab i crta grafite. To su sve super stvari koje sam viđao o kojima niko ne piše. Ja nisam primjetio da je neko radio priču ili film o navijačima Sarajeva ili Želje, na pravi način, da nije ni romantizacija, ni pljuvanje. Uvijek pokušam naći ugao sarajevskih individua koje niko nije vidio do sad. Ova knjiga je suma svih karaktera koje sam viđao u životu u Sarajevu.”
Upravo je u ovoj knjizi prenio i svoju ljubav prema crtanju, koje se kako kaže zaželio, pa je sam u potpunosti ilustrovao. “Zadnje 3 ili 4 knjige su radili moji drugovi koji su također grafički dizajneri. Uvijek idem ka tome da knjige ne izgledaju uniformisano, u smislu vizualnog identiteta da liče jedna na drugu, pa sam prepustio taj posao njima. Ali sam se zaželio crtanja, pa sam ovu odlučio raditi sam. Likovnu umjetnost također najviše koristim za marketing, crtanje reklama, ilustracija za stikere, plakate.”
Detaljima iz nove knjige, priveli smo razgovor kraju. Saši želimo puno sreće s novom knjigom koja izlazi za 15 dana, kao i još mnogo novih autentičnih priča i likova. I naravno, puno sreće u pronalasku pravih ljudi s kojima će neku od svojih knjiga ekranizovati.
