Piše: dr. sc. Edin Garaplija
Otkriće sumnjive opreme za tajno audio-video snimanje na Pravnom fakultetu u Beogradu ponovo otvara pitanje zloupotrebe sigurnosno-obavještajnih kapaciteta na Zapadnom Balkanu. Slučaj podsjeća na ranija upozorenja portala Smartinfo.ba o nelegalnom nadzoru komunikacija u Bosni i Hercegovini, uključujući navode o zloupotrebi infrastrukture BH Telecoma.
Prislušni uređaj u srcu akademske slobode
Dok se Srbija suočava s dubokim društvenim i političkim podjelama, 30. oktobra 2026. godine otkriven je slučaj koji otvara ozbiljna pitanja o zaštiti privatnosti i autonomiji univerziteta.
Kako je objavio beogradski istraživački magazin Radar, u amfiteatru V Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u kojem su studenti održavali svoje plenume, pronađeni su kablovi i tehnička oprema za koju se sumnja da je služila za tajno prisluškivanje i snimanje.
Oprema je bila skrivena unutar protivpožarne lampe iznad ulaznih vrata. Nakon prijave studenata i pregleda tehničke službe, pozvana je policija, koja je izvršila uviđaj i izuzela pronađene predmete radi vještačenja.
Rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić zatražio je da se utvrdi ko je, kada, po čijem nalogu i s kakvom namjerom postavio uređaje. U svom javnom reagovanju izrazio je sumnju da se radi o politički motivisanom nadzoru neistomišljenika. Takva sumnja zahtijeva nezavisnu istragu, jer identitet nalogodavaca i stvarna namjena opreme još nisu javno dokazani.
Ukoliko se potvrdi da je oprema korištena za tajno praćenje studentskih okupljanja, slučaj bi mogao predstavljati ozbiljno kršenje prava na privatnost, slobodu izražavanja, okupljanja i akademsku autonomiju.
Međutim, pitanje koje nadilazi granice Srbije glasi: Da li se slični mehanizmi tajnog nadzora koriste i u Bosni i Hercegovini, ko njima upravlja i ko kontroliše zakonitost njihovog rada?
BH Telecom i ozbiljne optužbe o zloupotrebi telekomunikacijske infrastrukture
Bosanskohercegovačka javnost već godinama sluša optužbe o zloupotrebi sigurnosnih službi i telekomunikacijske infrastrukture za praćenje političkih protivnika.
Posebnu težinu ovom pitanju dala je odluka američkog Ministarstva finansija iz marta 2023. godine, kojom je bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić stavljen na sankcionu listu.
Američke vlasti navele su da je Mehmedagić koristio BH Telecom za prikupljanje podataka o aktivnostima političara koji nisu povezani sa SDA. Ovakvi navodi predstavljaju ozbiljan međunarodni signal o mogućoj zloupotrebi javne telekomunikacijske infrastrukture, ali sami po sebi nisu zamjena za pravosnažnu sudsku presudu.
Početkom 2024. godine tadašnji direktor BH Telecoma Amel Kovačević govorio je o internim provjerama i saradnji s nadležnim institucijama. Prema njegovim izjavama, jedna interna komisija nije utvrdila nezakonito prisluškivanje zaposlenih u kompaniji, dok su pitanja mogućih drugih zloupotreba i ranjivosti sistema zahtijevala dodatno ispitivanje.
BH Telecom je 1. februara 2024. na svojoj službenoj stranici potvrdio da postoje indicije koje se istražuju i da kompanija sarađuje s institucijama.
Zbog toga je neophodno razlikovati tri stvari: javno iznesene optužbe, nalaze internih kontrola i činjenice koje mogu biti dokazane nezavisnom krivičnom i tehničkom istragom.
Upravo u tom kontekstu otvara se i pitanje navodnog prislušnog punkta unutar sistema BH Telecoma: da li je takva operativna infrastruktura postojala, ko joj je mogao pristupati, jesu li postojali odgovarajući sudski nalozi i postoji li potpuna evidencija njenog korištenja?
Bez javno provjerljivih nalaza nadležnih organa ne može se tvrditi da je konkretan ilegalni punkt postojao i ko je sa njim upravljao. Ali ozbiljnost navoda zahtijeva odgovore institucija, a ne političko prebacivanje odgovornosti. Iako je NIP-ov kontraverzni direktor BH Telekoma, Amel Kovačević, najavljivao brzu istragu, ona je još brže zataškana i nikad nije dobila sudski epilog, usprkos stavljanju na američku “crnulistu” sankcija prethodnog direktora Obavještajme službe BiH (OSA) Mehmeda Osmanagića “Osmice”.
Portal Smartinfo.ba je tokom 2024. godine objavio istraživačke tekstove o navodnom djelovanju paralelnih obavještajnih struktura, uključujući feljton pod nazivom „Prisluškivanje u službi paraobavještajaca, ubistva s potpisom politike“.
U svojoj autorskoj analizi “(Ne)Zakonito prisluškivanje u Bosni i Hercegovini”(https://smartinfo.ba/elementor-9899/?utm_source=chatgpt.com), objavljenoj 16. decembra 2024. godine, upozorio sam na opasnost od zloupotrebe operativne tehnike za presretanje komunikacija, nedovoljne institucionalne kontrole i mogućeg djelovanja neformalnih obavještajnih struktura.
U tekstu su razmatrani i navodi o lokacijama ilegalnih prislušnih centara, kao i nabavkama sofisticirane opreme za elektronski nadzor. Ti navodi zahtijevaju nezavisnu provjeru, posebno kada se odnose na konkretne lokacije, operativce i nalogodavce.
Slučaj Pravnog fakulteta u Beogradu pokazuje koliko je važno razlikovati fizički postavljene uređaje za tajno snimanje od složenih sistema za presretanje telekomunikacija. Njihove tehničke mogućnosti nisu iste, ali potencijalne posljedice nezakonite upotrebe mogu biti slične: prikupljanje privatnih informacija, praćenje političkog organizovanja i narušavanje građanskih sloboda.
Posebno je zabrinjavajuće kada postoji sumnja da se javni resursi koriste za prikupljanje informacija koje nemaju nikakve veze sa zakonitim sigurnosnim zadacima.
Gdje prestaje zakonita kontrola, a počinje politički nadzor?
Postojanje tehničkog sistema za zakonito presretanje samo po sebi nije dokaz nezakonitog prisluškivanja.
Ključno je pitanje ko odobrava nadzor, ko upravlja opremom, ko ima pristup prikupljenim podacima i može li nezavisno tijelo rekonstruisati svaku pojedinačnu operaciju.
Zbog toga slučaj iz Beograda i ranije afere u BiH predstavljaju povod da se odgovori na nekoliko pitanja:
* Postoje li u BiH tehnički punktovi za presretanje komunikacija izvan propisanog sistema nadzora i kontrole?
* Jesu li svi pristupi sistemima zakonitog presretanja u BH Telecomu i drugim operaterima evidentirani i podložni nezavisnoj reviziji?
* Šta su utvrdili nadležni organi povodom američkih sankcija i navoda o zloupotrebi BH Telecoma?
* Jesu li provjerene tvrdnje istraživačkih medija o paralelnim prislušnim centrima i neovlaštenom korištenju specijalne opreme?
* Postoji li efikasan parlamentarni i pravosudni nadzor nad primjenom posebnih istražnih radnji?
Bosni i Hercegovini potrebna je sveobuhvatna, stručno vođena i nezavisna provjera zakonitosti sistema za presretanje komunikacija. I profesionalizacija nadležnih Službi sigurnosti.
Takva provjera trebala bi obuhvatiti tehničku sigurnost sistema, pristupne privilegije, evidencije sudskih naloga, zaštitu komunikacijskih podataka i mogućnost njihovog neovlaštenog iznošenja.
Posebnu odgovornost imaju Tužilaštvo BiH, nadležni sudovi, parlamentarna tijela za nadzor nad obavještajno-sigurnosnim sektorom i regulatorne institucije, svako u okviru svojih zakonskih nadležnosti.
Neophodno je utvrditi i kakav je institucionalni epilog ranijih prijava, medijskih otkrića i navoda o nelegalnom prisluškivanju.
Ukoliko se potvrdi da su pojedinci koristili javnu infrastrukturu za nezakonit nadzor građana, odgovornost mora biti individualizirana i procesuirana u skladu sa zakonom. Istovremeno, svako protiv koga su iznesene optužbe ima pravo na pretpostavku nevinosti i pravičan postupak.
Zaključak: Sigurnosne službe moraju štititi građane, a ne nadzirati njihovo mišljenje
Otkriće sumnjive prislušne opreme na Pravnom fakultetu u Beogradu ozbiljno je upozorenje cijelom regionu.
Studentski amfiteatar mora biti prostor slobodne rasprave. Telekomunikacijska infrastruktura mora služiti građanima. Obavještajne i sigurnosne institucije moraju djelovati isključivo u okviru zakona.
Nijedna politička stranka, interesna grupa ili pojedinac ne smije imati privilegiju da državne sigurnosne kapacitete koristi za praćenje svojih protivnika.
Zato je važno da se ranija upozorenja Smartinfo.ba, navodi američkih institucija i nalazi domaćih istraga razmotre kroz nezavisne i transparentne postupke.
Jer demokratska država ne smije počivati na strahu građana da ih neko tajno sluša, nego na njihovom povjerenju da ih zakon štiti.