Hoće li se 1. novembra mladost Srbije sjetiti pobijene nevine mladosti Tuzle i otvoriti pitanje izručenja ratnog zločinca Novaka Đukića?
Dok se studenti Srbije pripremaju da 1. novembra u Novom Sadu obilježe drugu godišnjicu tragedije na Željezničkoj stanici, u kojoj je život izgubilo 16 ljudi, otvara se i pitanje odnosa društva prema drugim nevinim žrtvama, posebno prema 71 mladoj osobi i građaninu ubijenima na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine.
Piše: doc. dr. sci. Edin Garaplija, autor knjige “Tajni Vilajet” i predsjednik Republikanaca BiH
Dvije tragedije, jedno pitanje pravde
Prvog novembra 2026. godine Novi Sad ponovo će postati mjesto sjećanja, tuge i zahtjeva za odgovornošću. Studenti Srbije pozvali su građane da se u 11:52 okupe ispred Željezničke stanice, na mjestu tragedije koja je postala simbol borbe za odgovornost institucija.
Šesnaest izgubljenih života, bol njihovih porodica i pitanje odgovornosti za pad nadstrešnice ostavili su dubok trag u srbijanskom društvu, koje je smoglo snage za temeljite demokratske promjene.
Ali samo nekoliko stotina kilometara dalje, u Tuzli, već više od tri decenije traje borba porodica žrtava jednog drugog zločina.
Dvadeset petog maja 1995. godine, u 20:55, granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske pogodila je tuzlansku Kapiju. Ubijena je 71 osoba, a više od 150 ljudi je ranjeno. Prosječna starost ubijenih bila je svega 23 godine.
Bila je to mladost koja je izašla da živi, da se druži, da voli i sanja budućnost. Umjesto toga, ostala su imena uklesana u kamen i porodice koje još čekaju potpuno izvršenje pravde.
Tragedije Novog Sada i Tuzle imaju različite uzroke i pravne okolnosti. Prva zahtijeva utvrđivanje odgovornosti za urušavanje građevinskog objekta i visoku državnu korupciju, dok je druga sudski utvrđen ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Ipak, povezuje ih univerzalno pitanje: Da li je konačno došlo vrijeme za dugo očekivanu vladavinu prava i imaju li porodice nevinih žrtava pravo na istinu, pravdu i odgovornost bez obzira na državne granice?
Novak Đukić – presuda koja čeka izvršenje
Za zločin na tuzlanskoj Kapiji pravosnažno je osuđen general Vojske Republike Srpske Novak Đukić.
Sud Bosne i Hercegovine izrekao mu je kaznu zatvora od 20 godina, nakon što je ranija kazna od 25 godina preinačena u skladu s odlukom Ustavnog suda BiH o primjeni krivičnog zakona.
Đukić je par dana prije izricanja presude utočište pronašao u Srbiji gdje se nalazi izvan domašaja pravosuđa Bosne i Hercegovine, a Sud BiH njegov status vodi kao „nedostupan“.
Ovdje više nije riječ o pretpostavci krivice, nego o pravosnažnoj sudskoj presudi koja mora biti izvršena.
Gradsko vijeće Tuzle je 27. maja 2025. godine usvojilo deklaraciju kojom zahtijeva institucionalno djelovanje radi izvršenja presude protiv Đukića i zaštite prava porodica žrtava.
Zato je legitimno postaviti pitanje institucijama Srbije: hoće li nova vlast koju ubrzano formiraju, omogućiti izvršenje pravosnažne presude, bilo kroz pravno dopušteno izručenje, bilo kroz odgovarajući postupak priznanja i izvršenja kazne?
Hoće li studenti i javnost Srbije čiji je bunt skinuo stari režim odgovoran za skrivanje ratnih zločinaca, otvoriti i pitanje bosanske ratne tragedije na tuzlanskoj Kapiji?
Studentski pokret u Srbiji nastao je kao snažan izraz građanskog zahtjeva za odgovornošću, transparentnošću i funkcionisanjem institucija.
Njegovi učesnici traže odgovore o tragediji u Novom Sadu i odgovornost onih čiji su propusti mogli doprinijeti gubitku nevinih života.
To su pitanja koja zaslužuju podršku svakoga ko vjeruje u vladavinu prava.
Ali pred mladima Srbije stoji i šire moralno pitanje: može li se kultura odgovornosti graditi bez suočavanja s pravosnažno utvrđenim ratnim zločinima?
Niko ne treba očekivati da komemoracija u Novom Sadu izgubi svoju osnovnu svrhu ili da bol tamošnjih porodica bude potisnuta drugim temama.
Međutim, bilo bi značajno kada bi studentske organizacije, akademska zajednica i građanske inicijative u Srbiji otvorile javnu raspravu i o neizvršenoj presudi za zločin na Kapiji.
To ne bi predstavljalo kolektivno optuživanje srpskog naroda. Naprotiv, bilo bi potvrda da se individualna krivična odgovornost mora jasno razlikovati od nacionalne pripadnosti.
Pravda za Novi Sad i pravda za Tuzlu nisu suprotstavljeni zahtjevi.
Generacija koja može graditi drugačije odnose
Mladi u Bosni i Hercegovini i Srbiji naslijedili su historiju koju nisu stvarali. Ne mogu biti odgovorni za zločine prethodnih generacija, ali mogu odlučiti kakav će odnos prema njima imati društva u kojima žive.
Zato bi zajednički studentski dijalog, susreti porodica žrtava i saradnja univerziteta predstavljali vrijedan doprinos pomirenju.
U tom dijalogu posebno mjesto mora pripasti poštovanju sudski utvrđenih činjenica, odbacivanju negiranja ratnih zločina i jednakom dostojanstvu svih nevinih žrtava.
Prvi novembar mogao bi biti povod da se takav dijalog dodatno otvori u cilju vraćanja povjerenja i pomirenja postkonfliktnih društava, bez instrumentalizacije komemoracije i bez nametanja kolektivne krivice.
Pravda ne smije ostati zarobljena državnim granicama
Od nadležnih institucija Bosne i Hercegovine i Srbije potrebno je zahtijevati konkretne odgovore o pravnim i diplomatskim mogućnostima izvršenja presude Novaku Đukiću.
Slika: Tuzlanska Kapija / Novak Đukić
Istovremeno, evropske institucije i organizacije koje prate vladavinu prava na Zapadnom Balkanu trebaju posvetiti pažnju slučajevima u kojima pravosnažne presude za ratne zločine godinama ostaju neizvršene.
Porodice ubijenih na Kapiji imaju pravo znati šta je preduzeto, koje prepreke postoje i kakvi su naredni pravni koraci.
To je obaveza institucija, a ne teret koji se smije prebaciti na studente ili građane.
Završna poruka: 16 života u Novom Sadu i 71 život na Kapiji
Prvog novembra, kada se u Novom Sadu bude odavala počast šesnaestero stradalih, neka to bude dostojanstven trenutak sjećanja na njihove živote koji su ugrađeni u jedan novi ppredak pravde, slobode i jednakosti.
Neka taj dan bude i početak zajedničke inicijative za povratak povjerenjao u sistem koji će donijeti pravdu svim porodicama koje je čekaju.
Tuzla ne traži da se njena tragedija izjednačava s novosadskom. Tuzla traži da se poštuje presuda donesena u ime zakona.
Studenti Srbije nisu odgovorni za neizvršenje te presude. Ipak, njihova borba za odgovorne institucije treba otvoriti prostor za razgovor o tome kako se pravosnažne sudske odluke moraju poštovati i kada se odnose na najteže zločine iz prošlosti.
Jer istinsko pomirenje ne nastaje zaboravom, nego priznavanjem činjenica, poštovanjem žrtava i izvršavanjem pravde.