Izjave Dragana Čovića, lidera HDZ BiH, nakon današnje sjednice predsjedništva stranke u Mostaru, ponovo su otvorile pitanje odnosa unutar državne koalicije. Čović je govorio o potrebi razgovora „sa svima“, ali je jasno da partnerstvo i dalje ostaje rezervisano prije svega za SNSD.
Godinu pred opće izbore u BiH, lider HDZ-a, čiji kadar Borjana Krišto vodi Vijeće ministara BiH, suočava se s brojnim neuspjesima na evropskom putu. Najavljujući nove razgovore sa strankama, Čović tvrdi da želi procijeniti „ko je za evropski put, stabilnost i ravnopravnost naroda“. Ipak, bez konkretnog plana kako bi ti razgovori izgledali, njegove poruke više liče na političku taktiku nego na ozbiljan dijalog.
SNSD ostaje glavni partner
Čović je poručio da je teško razlikovati vlast i opoziciju na državnom nivou, čime je indirektno zaštitio SNSD od kritika zbog obaranja Plana rasta u Vijeću ministara BiH. Iako opozicija iz RS i stranke iz FBiH imaju značajnu ulogu u Predstavničkom domu i Domu naroda PSBiH, jasno je da ključne blokade dolaze od SNSD-ovih ministara.
Mehanizam kvoruma u Domu naroda, kojim SNSD i HDZBiH često zaustavljaju odluke, dodatno potvrđuje njihovu političku povezanost. Zato Čovićeva tvrdnja da „nije jasno ko je vlast“ ne odgovara stvarnosti: SNSD blokira ključne odluke, dok ga HDZBiH ne napušta kao partnera.
Uprkos tome, Čović se i dalje predstavlja kao neko ko „nudi harmonizaciju odnosa“, ali bez jasnog prijedloga i spremnosti da se distancira od partnera koji koči reformske procese.
Saradnja mjerena interesima HDZ-a
Posebno je indikativan Čovićev stav da HDZ BiH „neće nikome ispunjavati želje“ u vezi s imenovanjem ministra sigurnosti iz reda opozicije iz RS. Iako Ustav BiH jasno propisuje da tu funkciju obavlja kadar iz reda srpskog naroda, HDZBiH trenutno drži ključnu poziciju kroz svog zamjenika, što im u potpunosti odgovara.
Na taj način, Čović šalje poruku da će se svaki oblik saradnje s drugim strankama mjeriti isključivo kroz prizmu interesa HDZ-a. Najave o reformama i evropskom putu tako postaju prazna retorika, dok se praktično nastavlja politika blokada i uslovljavanja.
Između taktike i moći
Čovićeve poruke djeluju kao kombinacija političke taktike i demonstracije moći. On se nastoji predstaviti kao odgovoran partner u evropskim integracijama, ali istovremeno koristi komoditet da uslovljava svaki pregovor sopstvenim interesima.
Drugim riječima, njegove najave više liče na ultimatum nego na poziv na dijalog. To znači da će se politička kriza u BiH i dalje produbljivati, a evropski put ostajati taoc međusobnih blokada i taktiziranja.