Dok Bosna i Hercegovina klizi kroz još jednu fazu institucionalnog poniženja, posljednja dešavanja u pravosuđu, sigurnosnom sektoru i politici jasno oslikavaju cikličku nemoć države, u kojoj se neprestano vrte isti akteri, iste greške i ista bešćutna neodgovornost.
Povratak ljudi bez kredibiliteta
Na čelo SIPA-e vraća se Darko Ćulum, čovjek koji je već jednom napustio tu funkciju pod sjenkom političkog servilizma. Sada, nakon što je “utabao stazu slabosti države”, vraća se kao da se ništa nije dogodilo. Njegovo imenovanje, umjesto da izazove zabrinutost, prolazi uz sleganje ramena.
U međuvremenu, spominje se i mogući povratak Nenada Nešića na poziciju ministra sigurnosti, uprkos ostavci i sumnjivim direktorskim poslovima zbog kojih je i uhićen. Oba povratka predstavljaju zatvaranje kruga političkog cinizma – kao da se sve svelo na igru bez posljedica.
Udari na pravdu i državnost
U isto vrijeme, država je sama sebi ukinula pritvor onima koji ga nikada nisu ni iskusili – Dodiku, Viškoviću i Stevandiću. Umjesto pravde, poslana je poruka da su pravosudni udari samo predstava za naivne, a stvarna moć i dalje ostaje nedodirljiva.
Za sve to vrijeme, javnost se ne buni. Nema protesta, nema uzbune. Samo nova potvrda da je ovo država u kojoj se snaga glumi, a stvarna nemoć se pažljivo održava od proračuna do proračuna.
Građani – otupjeli i ravnodušni
Narod, naviknut na sve, odmahuje na svaki novi šamar. Penzijski sistem se urušava, zdravstvo saučestvuje u smrti, obrazovanje otupljuje, a krađe na cestama postaju prihvatljiv izlaz – samo ako vode preko granice. I sve to promatramo bez otpora.
Političari znaju da je stado dovoljno otupjelo, da više ni ne trepće na otvorene prevare, na laganja o evropskoj sadaki, na kazne koje dođu bez isprika i na aranžmane na moru, dok se narod kupa u rijekama zagađenim i prešutno zaboravljenim.
Sistem koji ponižava, a ne popravlja
Ništa se ne događa planski, osim možda kako zadržati vlast i prevariti sljedeći izborni ciklus. Šamar za šamarom, iz pravosuđa, iz izvršne vlasti, iz međunarodne zajednice – i sve to bez ikakvog odgovora.
Ne postoje strategije da se poboljša kvalitet života, da se napune potrošačke košarice, da se poprave sistemi. Umjesto toga, svi čekaju “visokog” da odluči, kao tutor narodu koji se već pomirio s poniženjem.
Krugovi nemoći
Ovo što se dešava nije slučajno. To je puni krug vlastite nesposobnosti, iz kojeg se ne izlazi jer niko stvarno ne želi van. Oni koji upravljaju – ne znaju, ne mogu ili neće. Oni koji biraju – više ne vjeruju, niti pokušavaju.
Sve se svelo na to ko će jače opaliti šamar državi – ne da bi je probudio, već da bi od nje uzeo još koji trenutak vlastite koristi. A prazna tijela koja još dišu unutar te strukture i dalje se nazivaju državom – valjda samo zato što još ima ko da im isplati platu.