Prije sto godina, bogati studenti iz Čikaga Nathan Leopold i Richard Loeb brutalno su ubili 14-godišnjeg Bobbyja Franksa. Zašto je popularna kultura opsjednuta ovim užasnim slučajem?
Bilo je potrebno mnogo da se šokira javnost SAD u 1920-ih. Zemlja se još uvijek oporavljala od posljedica Prvog svjetskog rata. Doba prohibicije dovelo je do brzog porasta nasilnog organiziranog kriminala. A deceniju su obilježila dva najgora ekonomska pada u historiji: zaboravljena depresija 1920-21 i krah na Wall Streetu 1929.
Međutim, SAD su 1924. zaista bile šokirane dvojicom imućnih studenata u Čikagu, Nathanom Leopoldom i Richardom Loebom, i njihovim pokušajem takozvanog “savršenog zločina”: plana u kojem su vjerovali da mogu postići i očigledno uzbuđenje počinjenja ubistva i još veće uzbuđenje neuhvaćenosti.
Ono što je u početku počelo kao intelektualna radoznalost proistekla iz filozofije koju su čitali, završilo se brutalnim ubistvom djeteta. Sto godina kasnije, američki šok još uvijek odzvanja, zločin je imao trajan utjecaj na kulturu, na film, pozorište, književnost i televiziju – što je rezultiralo djelima uključujući klasični film Alfreda Hitchcocka Konopac.
Činjenice slučaja
Leopold i Loeb su bili prijatelji iz djetinjstva iz dobrostojećih porodica. U vrijeme kada su počinili zločin, Leopold (19) je upravo diplomirao na Univerzitetu u Čikagu i nadao se da će biti primljen na Harvard Law School, dok je Loeb, 18, studirao historiju na Pravnom fakultetu Univerziteta u Čikagu. Dana 21. maja 1924., nakon mjeseci planiranja, par je namamio 14-godišnjeg Bobbyja Franksa, Loebovog daljeg rođaka, u automobil. Jedan od njih ga je ubio, iako se još uvijek raspravlja o kojem, prije nego što su sakrili njegovo tijelo u udaljenom području.
Par je zatim brzo sproveo svoj plan podmetanja u djelo, postavljajući lažne tragove kako bi zbunili policiju, posebno lažni zahtjev za otkupninom od Franksove porodice. Ali, plan se brzo raspao: tijelo je pronađeno već slijedećeg dana, 22. maja, što je bilo prije nego što se očekivalo, tako da pokušaj otkupa nije uspio uvjeriti vlasti. Leopold je na mjestu zločina ostavio i par unikatno dizajniranih naočara koje su mu ušle u trag.
Pod pritiskom, Leopold je priznao zločin i umiješao Loeba kao svog saučesnika. Međutim, motiv ubistva je šokirao naciju. Leopold i Loeb su svoj zločin predstavili kao intelektualnu vježbu, vođenu svojim vjerovanjem u koncept Übermensch-a – nadčovjeka koji je nadilazio konvencionalni ljudski moral – kako ga je istraživao njemački filozof Friedrich Nietzsche. Oni su sebe doživljavali kao superiorna bića željna uzbuđenja koja bi kroz ubistvo mogla postići status Übermensch.
Njihovo suđenje je počelo u julu 1924. i brzo je postalo medijska senzacija. Clarence Darrow, poznati branilac, preuzeo je slučaj i založio se protiv smrtne kazne. Leopold i Loeb su priznali krivicu, a sudija ih je na kraju osudio na doživotni zatvor plus 99 godina.
Par je otišao u odvojene zatvore, a njihove porodice su ih se odrekle. Loeba je kasnije ubio jedan zatvorenik 1936., dok je Leopold na kraju pušten na uslovnu slobodu 1958. i živio je ostatak svog života u relativnoj anonimnosti, objavljujući neke spise i umirući 1971. godine.
Slučaj Leopold i Loeb, kako je postalo poznato, ostavio je dubok trag na američko društvo i pravni sistem. Novine su to nazvale “zločinom stoljeća” i pokrenule su rasprave o zločinu, kažnjavanju i rehabilitaciji.
Autorica i novinarka Nina Barrett je detaljno proučavala slučaj za svoju knjigu The Leopold and Loeb Files (2018). Uz široki pristup dokumentarnim dokazima, ona vjeruje da je razlog trajnog interesovanja za slučaj jasan. “Mislim da i dalje fascinira umjetnike jer prkosi našim idejama o ‘motivu’ i o tome šta znači biti ‘civiliziran’,” kaže ona za BBC Culture, dodajući da “uprkos tome što je dobio više pažnje od bilo kojeg drugog slučaja ubistva u modernog pamćenja, niko nikada nije dao zadovoljavajuće objašnjenje zašto su Leopold i Loeb mislili da bi ubistvo dječaka iz susjedstva bilo uzbudljivo.”
Kulturni uticaj zločina
Najraniji primjer njegovog sablasnog kulturnog utjecaja je prije britanski nego američki. Do kasnih 1920-ih, SAD još nisu bile sasvim spremne za kreativno prepričavanje zločina. Međutim, britanski autor Patrick Hamilton sigurno je imao ideje zašto je par to učinio. Kao i mnogi pisci koji se bore, Hamilton je volio sjediti u kafićima i pabovima. Tokom dugih dana sprečavajući rastuću ovisnost o alkoholu, počeo je pisati ono što će postati njegov prodorni komad, Rope, inspirisan slučajem Leopolda i Loeba. Hamiltonov rad često je odražavao psihološke dubine pojedinaca, posebno u kasnijim romanima kao što je Trg mamurluka (1941.): s okom na mučniju, beznadežnu stranu ljudskog života, ubijanje je činilo savršenu sirovinu.
Prva premijera 3. marta 1929. u londonskom pozorištu Strand, Rope je odmah postigla uspjeh. Smješten u luksuzni Mayfair, a ne u Chicago, i pretvarajući Leopolda i Loeba kao studente s Oksforda, Wyndhama Brandona i Charlesa Granilla, Rope više nego odjekuje originalnom Franksovom ubistvu. Hamilton je, međutim, promijenio narativ, tako da je žrtva drugarica dvojice protagonista, a ne dijete, dok je u pozorišnoj inscenaciji tijelo sve vrijeme bilo na sceni, skriveno u gepeku. Hamiltonov vješti razvoj karaktera je ohladio publiku, kao i odvažno predstavljanje cijele predstave u jednom kontinuiranom činu bez prekida.
U dobru i u zlu, uticaj slučaja je nastavio da prožima popularnu kulturu. Više knjiga inspirisanih njom brzo se pojavilo nakon Kompulzije, kao što su roman Jamesa Yaffea Ništa osim noći (1957.) i Sudbina malog brata Mary Carter (1957.), zbirka od tri priče inspirisane zloglasnim američkim slučajevima ubistava iz 1920-ih. Na filmu i televiziji bila je Swoon Toma Kalina (1992), koja je najnovija direktna dramatizacija slučaja. U akciju se uključio i Arch-sleuth Columbo, u epizodi iz 1990. Columbo ide na koledž, koja je dobila jasnu inspiraciju od Leopolda i Loeba u svojoj priči o detektivu koji privodi dvojicu studenata pravdi. Još 2019. godine, Ničeom inspirisana psihopatija ubica bila je inspiracija za centralnu priču treće sezone hit američkog kriminalističkog šoua The Sinner, i bez sumnje će se pojaviti još prepričavanja kako se prava zločinačka proždrljivost ovog vijeka nastavi.
Pa zašto ovaj mračni slučaj nastavlja da inspiriše toliko umjetnosti?
Barrett ima jasan odgovor. “Ovaj slučaj je, za razliku od vaše dosadne istinite kriminalističke priče, zaista dobio status mita. I to je vrlo brzo, zbog svih veoma dubokih pitanja koje je pokrenuo, a od kojih su skoro sva teška ako ne nemoguće odgovoriti“, zaključuje ona, misleći na strašnu fascinaciju ubistvom čiji su motivi potpuno izvan opšteg ljudskog poimanja. Svakako se čini da je zločin 20. vijeka odlučan da doživi i 21. vijek.
