Posmatrajući svijet oko sebe ponekad ne možemo vjerovati razvoju tehnologije koji je olakšao svakodnevne životne aktivnosti. Gledamo kako u Japanu roboti uveliko zamjenjuju ljude i rade u restoranima i hotelima. Umjetna inteligencija otkriva nove antibiotike. Pored svih otkrića i dostignuća, mi smo se vratili nekoliko hiljada koraka unazad. Sada nam je jedna od najvažnijih komponenti za opstanak čovjeka, sigurnost, postala upitna.
Živimo život u strahu i neznanju da li će nam obični izlazak iz kuće, odlazak u prodavnicu ili povratak iz škole, biti posljednji. Nije to znao ni Faris, nije mogao ni pretpostaviti kada je u nedjelju, 28.januara izašao s drugarima. Jedan običan izlazak završio se tragično i još jedan mladi život se nažalost ugasio. Koliko se još života treba ugasiti da se umjesto nasilja i bahatosti počnu cijeniti vijednosti poput mira i dobrote? Može li se trend kulture nasilja prekinuti? Kada smo počeli živjeti život u strahu i nesigurnosti? Sve su to pitanja na koja još uvijek nema odgovora.
Odgovori i reakcije nadležnih obično bivaju iste. Federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak rekao je da se ubistvima na području Federacije BiH mora stati ukraj, te je pozvao tužilaštva i sudove da urade svoj dio posla. Dok se načelnik opštine Novi Grad, Semir Efendić oglasio na svom facebook profilu i pozvao Ministra unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, Admira Katicu da podnese ostavku.
Jedno je sigurno, a to je da država mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi zaštitila građane. Građane koji se okupljaju, protestuju, ali reklo bi se bez ikakvog rezultata. Prošlo je 15 godina od ubistva Denisa Mrnjavca, 7 godina otkako su ugašeni životi studenticama Editi i Selmi, prošle godine tragično je stradala mlada doktorica Azra, a prije nekoliko dana devetnaestogodišnji Faris Pendek. To su samo neka od imena mladih ljudi koji su nedužno stradali. Nažalost, bilo ih je još.
Da se vratimo na početak, u ovakvom društvu u kojem živimo bez imalo empatije, sebično gazeći po drugima, htjeli mi to ili ne polako se pretvaramo i sami u robote. Kažu da su oni objekti, mašine bez duše, u kojima nema života. Eto, to postajemo i mi, jer se i u nama svima polako životi gase. Jesmo li svjesni da su roboti već zamijenili ljude?
