U trećem dijelu Feljtona o paraobavještajnim aktivnostima u BiH, ekskluzivno razotkrivamo ko su strukture paraobavještajnog djelovanja, koje kompanije, firme i pojedinci su povezani u ovu mrežu. Razotkrivamo kako se koriste javne institucije za završavanje prljavih poslova. Kako je moguće da se privatne firme i pojedinci u BiH javno bave obavještajnim i policijskim aktivnostima. U nastavku čitajte imena kompanija, pojedinaca i način kako su međusobno povezani.
Ukoliko ste propustili prije ovog teksta pročitajte Feljton (1.dio) i Feljton (2.dio).
Osman Mehmedagić
Sektor 03 SDB-a, kasnije Sektor 06 AID-a bio je nadležan za razvoj i primjenu operativne tehnike ili prislušne opreme, kako se to najčešće u javnosti zna poistovijetiti. Zanimljivo je da je u tom Sektoru Službe ponikao i Osman Mehmedagić „Osmica“, bivši direktor Obavještajno Sigurnosne Agencije BiH (OSA-e), koji je prije nego će postati Alijin lični pratilac i osoba od povjerenja njegovog sina Bakira, radio upravo na prisluškivanju telefonskih razgovora. On je optužen da je zajedno sa predsjedikom Suda BiH zloupotrebljavao resurse OSA-e i nelegalno prilsuškivao na desetine sudija, tužilaca, novinar i političkih protivnika.
entitet RS
Međutim, nije samo „Osmica“ zloupotrebljavao resurse Službe, po pisanju istraživačkih medija, to se uveliko radilo i u entitetu Republika Srpska u kojem je od Izraelske firme ELTA Systems Ltd., pod krinkom „Cyber sigurnosti“ kupljena oprema za presretanje telekomunikacija (prislušna oprema) u vrijednosti od 6.258.656 odnosno 7.322.620 KM sa uračunatim PDV-om.
Od iste firme su ovu sofisticiranu elektronsku i digitalnu opremu za istovremenu pratnju više stotina, pa i hiljada telefonskih brojeva, već ranije nabavljale neke službe u okruženju a sličnu opremu posjeduje i Ruska obavještajna Služba SVR (Služba Vnješnjej Razvjedki Rossijskoj Federaciji). Zanimljivo je da na zvaničnom sajtu Izraelske kompanije stoji:
„Od osnivanja kompanije prije više od pet decenija, ELTA Systems Ltd. (ELTA) je uspostavio svoju vodeću poziciju na lokalnom i globalnom tržištu kao sistem koji razvija najsavremenija rješenja za klijente u sektoru odbrane, paravojnog djelovanja, vlade i policije, kao i za civilno tržište.“
Oprema i usluge su nabavljene u sklopu realizacije „Memoranduma o razumijevanju broj: 01/1-012 2-1483-1/21 od 24.05.2021. godine i Aneksa A i B koji je Vlada Republike Srpske zaključila sa ‘Elta Systems’ Izrael u cilju uspostavljanja cyber akademije, koja će obučavati i osposobljavati kandidate za sticanje znanja i vještina u oblasti cyber bezbjednosti“. Pregovarački postupak bez objave obavještenja javnosti proveo je Inovacioni centar Banjaluka, na čijem je čelu Drago Gverić. Ugovor je zaključen 08.11.2022. godine.
Zloupotreba državnih resursa
U javnosti se u poslednje vrijeme dosta govori o zloupotrebi policijskih resursa, javnih kompanija, sredstava i specijalističkih vještina koje bi trebale biti u službi zaštite ustava Bosne i Hercegovine a ne njenog rušenja. Operativna tehnika za presretanje komunikacija bi se trebala koristi u skladu sa Zakonom i od strane ovlaštenih službenih lica Agencija za provedbu zakona koje samo po prethodnom odobrenju suda mogu ovu tehniku upotrebljavati u cilju dokumentiranja protuustavnih namjera i kriminalnih dijela od strane bezbjednosno – interesantnih (B/I) pojedinaca i organiziranih grupa.
Za tu provedbu su nadležni prije svega Obavještajna Služba OSA, te druge policijske agencije koje posjeduju operativnu tehniku i obučene snage za njenu primjenu u skladu sa zakonom i prethodnim sudskim odobrenjem. Kao što je poznato širem čitateljstvu, OSA je nastala od dvije komponente: Federalna Obavještajno Sigurnosna Služba (FOSS) Federacije BiH i Obavještajne Službe Republike Srpske koja je kao ogranak djelovala u sklopu SDB-a Republike Srbije. Prethodno je FOSS sastavljen od Agencije za Istraživanje i Dokumentaciju (AID), pravne nasljednice Službe Državne Bezbjednosti BiH (SDB) i Sigurnosno Obavještajne Službe iz Zapadne Hercegovine (SIS), koja je kao ogranak djelovala u sklopu SIS-a Republike Hrvatske. Ovakav obavještajni „bosanski lonac“ je pogodovao nacionalističkim interesnim grupacijama, koje su od ratnih 90-tih godina većinom kontrolisale gore pobrojane službe bezbjednosti, njihove specijalizirane timove i operativnu tehniku. Isti su tako mogli izvan sistema nesmetano nabavljati i „sijati“ prislušna sredstva, kako bi ostvarili lične ciljeve. Pa onda ne čudi konstatacija stručnjaka, kao i dijela međunarodne zajednice i određenih političkih krugova, „da u Bosni i Hercegovini svako sluša svakoga.“
Kako se upotreba ove tehnike veže za formiranje kontraobavještajnih punktova (lokacija) na kojima se formiraju kontraobavještajne grupe (KOG) u kojima su specijalizirana lica za provedbu kontraobavještajnih operativnih mjera, onda u tom kontekstu treba potražiti i odgovore, zašto su takvi punktovi vezani za javna telekomunikacijska preduzeća kojima su mahom rukovodili odani kadrovi nacionalističkih grupacija, jer „ko vlada informacijama vlada svijetom“. Mogu se presretati telefonski razgovori, poruke, „chat“ aplikacije (viber, whatsapp, telegram…), elektronska razmjena dokumenata putem e-mailova, kao i druge vrste elektronske komunikacije.
Kako se prisluškuje?
No prvo treba pojasniti uloge članova KOG-a. Ove kontra-obavještajne grupe su sastavljene od operatera-tehničara koji preko specijaliziranih uređaja presreće komunikacije između B/I lica i grupa. Pri tome oni bilježe najzanimljivije dijelove i prave zabilješke presretnutih komunikacija. Ukoliko se neki punkt nadgleda danonoćno, onda i broj operatera raste u skladu sa vojno-policijskim metodikom 24-satne dežure, te se operativci smjenjuju u ciklusima 12 radnih sati pa 24 odmora, te ponovo 12 radnih sati i 48 odmora. Ovaj raspored je važan za istražitelje koji se bave dokumentiranjem nelegalno postavljenih punktova, i pripadnika KOG-ova jer je tako najlakše otkriti lica koja u pojedinim telekomunikacijskim objektima ili objektima sa zahtjevnom tele-komunikacijskom infrastrukturom (šoping i poslovni centri, hoteli i sl.) borave u ovim intervalima, bilo da su „legendirani“ kao radnici obezbjeđenja, tehničkih i servisnih službi, održavanja, renta-car ili realestate agencija i slično. Upravo su ovakvi paravani najčešće krinke specijalno obučenim agentima koji primjenjuju operativno-tehničke mjere praženja i prisluškivanaj svojih meta, te na taj način pripremaju neophodne podatke svojim naredbodavcima za kranji obračun sa svojim protivnicima.
KOG-om upravlja „šef“ koji je ujedno kao osoba od povjerenja i kontakt sa nalogodavcima, koji mu daju šifrirane mete kojima treba presretati komunikacije. Šef KOG-a je obično specijaliziran za instalaciju i razvoj operativne tehnike, te terenski rad i tajnu primjenu tehnike, ukoliko se sredstva „ugrađuju“ na druge lokacije koje koristi B/I lice. Kao osoba od povjerenja nalogodavaca, „šef“ često dobija zadatke da pribavljene informacije proslijedi medijima ili suparničkim interesnim grupama, koje ih onda dalje zloupotrebljavaju u cilju diskreditacije i eliminacije protivnika. Šefovi punktova su mahom penzionisani bivši operativci obavještajnih službi, često vlasnici pratećih privatnih kompanija, koje ispod radara javnih nabavki decenijama održavaju telekom-operatere i imaju pristupa osjetljivoj tehnici. Oni su svoje stečene vještine i specijalizacije stavili u službu paraobavještajnih aktivnosti uglavnom zbog materijalne koristi i pogodnosti.
Firma ‘ProVeritas’
Jedan od najelokventnijih primjera nelegalno „parobavještajnog“ rada je primjer detektivske agencije „Pro Veritas“ (za istinu) u kojima njihovi osnivači Edin Vranj, penzionisani načelnik kriminalističke uprave FUP-a i Enver Mujzinović, penzionisani KOS-ovac i obavještajac, ne kriju „da im je cilj da postanu prva i najjača detektivska agencija u Federaciji BIH i da, čim prije, djelatnošću Agencije „pokrije“ teritorij cijele BiH.“ Ovakav cilj ne bi bio nimalo čudan da uopšte postoji zakon o detektivskoj djelatnosti koji nikada nije prošao parlamentarnu proceduru u Federaciji BiH. Dakle, nije teško zaključiti da Mujezinovićeva i Vranjova fantomska agencija već godinama radi na nezakonitom prikupljanju podataka o građanima, a vjerovatno i na nelegalnoj primjeni posebnih istražnih radnji (praćenje i prisluškivanje). Gotovo da nema političara, ratnog komandants ili uspješnog privrednika koji nije bio na meti nelegalnog prilsuškivanja i praćenja, nakon čega bi u režimskim medijima osvitale razne kompromitacije. Primjera je mnogo i sami će se prepoznati u ovom tekstu, a istraživačko novinarstvo će nastaviti otkrivati i pojedinačne slučajeve ubuduće. Za koga i po čijem nalogu je ova interesna slupina paraobavještajaca radila i još uvijek rade, trebaju javnosti odgovoriti institucije.
Da paradox bude veći, u „Pro Veritasu“ se ponose time što osim vlastitog potencijala direktor Agencije oko sebe okuplja sve veći broj visoko obrazovanih i iskusnih suradnika iz raznih područja, prvenstveno policijskih, kriminalističkih, obavještajnih, pravnih, a i drugih. Imena svojih prvih savjetnika ne želi javno eksponirati, ali sa zadovoljstvom ističe da je ponosan ne samo na referentnost svojih saradnika već i renomiranih savjetnika iz različitih oblasti kriminalistike, obavještajnog rada, busines inteligence, pravnih nauka i advokature.
Trgovina oružjem
Ovaj se predratni KOS-ovac, te ratni po ratni konvertit u bošnjačku sigurnosnu zajednicu, ne bavi samo obavještajnim i kontraobavještajnim poslovima, već i mnogo unosnijom trgovinom oružjem zemljama pod sankcijama. Kao blizak saradnik i pomoćnik tadašnjeg federalnog ministra energije i rudarstva Erdala Trhulja, „zastupao“ je namjensku industriju Vlade Federacije BiH prilikom rasprodaje njene vrijedne imovine i na svjetskom nivou veoma traženih raketnih pogona srednjeg domete. Treba napomenuti da je u to vrijeme Mujezinović, zajedno sa svojim ratnim šefom Bakirom Alispahićem, ali i svojim (pred)ratnim šefom iz KOS-a Fikretom Muslimovićem i još nekim kosovcima, bio aktivni član odbora za sigurnost najveće bošnjačke partije SDA, kojima suvrenom vlada dinastija Izetbegović. Zahvaljujući političkom uticaju, Alispahić i Mujezinović su držali visoke direktorske i upravljačke fukcije u „Vitezitu“, „Pretisu“, „Pobjedi“, „Igmanu“. Pa tako će novinska agencija „Patria“ ekskluzivno objaviti: „Enver Mujezinović, pomoćnik direktora Federalne direkcije za namjensku industriju, predvodi delegaciju namjenske industrije BiH u posjeti Sjedinjenim Američkim Državama“. Ova informacija ne bi sama po sebi bila čudna s obzirom na funkciju koju je u to vrijeme obavljao, da Mujezinović nije još početkom 1996. razotkriven kao jedan od idejnih tvoraca kampa za posebne namjene „Pogorelica“ u kojem su iranski instruktori obučavali pripadnike Armije i policije BiH. Kada se tome doda da je još od 2009. godine počelo tajno izmještanje raketnih pogona iz bosanskohercegovačke namjenske industrije „Vitezit“, u pogone srpske namjenske industrije „Milan Blagojević“ u Lučanima.
Ovaj „Vitezitov“ raketni pogon je bio jedini po NATO standardima u nekoj od bivših socijalističkih država, pa je njegova cijena na međunarodnom tržištu trgovine oružja, dostizala nekolliko puta viši osmocifren iznos od redovne cijene. U Lučanima se pogon prepakuje u zasebne dijelove i „ušminkava“, kako bi se dalje proslijedio za Iran. Za sada nije poznato kojim kanalima i uz čije posredovanje je tamo dospio, te kakva je Mujezinovićeva uloga u posljednjem raketnom debaklu Irana na Izrael, kada je od 50 lansiranih raketa svih 50 srušeno daleko od njihovih meta jer su bile previše spore zbog „slabog“ goriva. Bilo kako bilo, ne sumnjivo je upravo Mujezinović jedan od glavnih igrača iranskog obavještajnog prodora u sigurnosni sistem i namjensku industriju Bosne i Hercegovine. No da li je odigrao duplu obavještajnu igru za Izrael protiv Irana uz aminovanje SAD-a, vjerovatno će se ubrzo saznati, jer Iranci ne praštaju izdaje.
Firma ‘Middle Point’
Još jedna Agencija, za razliku od Mujezinovićeve i Vranjove „detektivske”, ovog puta za fizičku i tehničku zaštitu, „Middle Point“ već duži period privlači pažnju međunarodnih istražitelja. Iako kriju vlasničku strukturu, neki istraživački mediji su objavili da su agenciju osnovali Fahrudin Zeljković, penzionisani specijalist za primjenu prislušne tehnike u SDB-u i kasnijem AID-u, te Zoran Čorić, načelnik tog istog sektora u SDB-u i kasnijem AID-u. Nakon što je Čorić u međuvremenu iznenada preminuo, njegov udio preuzima suvlasnik „COMMERCE ENGINEERING d.o.o. Mostar“ Senad Kevelj. Firma Commerce Engineering d.o.o. iz Mostara bavi se prodajom svih vrsta računarske opreme, mrežne opreme, softvera, mobilnih telefona, kao i pružanjem usluga implementacije opreme i rješenja, ali i uslugama poslovnog savjetovanja i pružanjem konsultantskih usluga.
„Naši partneri dolaze iz realnog i javnog sektora, skoro iz svih branši koje posluju u našem okruženju. Međutim istaknuli bismo svakako partnere iz reda javih preduzeća i institucija, kao što su Elektroprenos BiH a.d. Banja Luka, BH Telecom d.d. Sarajevo, JP BH Pošta d.o.o. Sarajevo, JP Međunarodni Aerodrom Sarajevo, Bosnalijek d.d. Sarajevo i drugi. Naše najbolje reference odnose se na projekte koje smo realizovali upravo kod pomenutih partnera, kao što su Implementacija sistema za kontrolu i konsolidaciju dokumenata, implementacija većeg broja storage sistema, isporuke raznih vrsta računarske i mrežne opreme, isporuka mobilnih uređaja i drugo. Također bih napomenuo da smo partneri i da posjedujemo respektabilne statuse kod vodećih proizvođača računarske opreme, kao što su DELL/EMC, HP, CISCO i drugi“, kazao je Kevelj.
Prema posljednjim informacijama, Kevelj je (ne)zvanično izašao iz vlasništva Agencije Midle Point nakon što je saznao da njegv partner i dalje održava jake veze sa Mujezinovićem i Alispahićem koji opet bar (ne)zvanično nisu više u SDA.
Zeljkovićev Middle Point je također višedecenijski ekskluzivni partner BH Telecoma i Službe za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine, u kojim održava sigurnosnu opremu i ima pristup serverima, kamerama i drugim nadzornim sistemima.
Agencija ‘SAS Security’
Još jedna Agencija za zaštitu ljudi imovine bode oči međunarodnih istražitelja. To je Agencija SAS Security, čiji je vlasnik i direktor Fikret Mašić, nekadašnji načelnik za kontraobavještajni rad Agencije za istrage i dokumentovanje AID. Mašić je prije ulaska u privatne vode 2005.godine u posljeratnom AID-u prozivan u aferama „Ševe“, da je kao najpovjerljiviji saradnik tadašnjeg direktora AID-a Kemala Ademovića, prikrivao njegovu naredbodavnu ulogu u hapšenje Herende Nedžada „Brke“ koji je svojim istražiteljima priznao brojne zločine koje je izvršavao po nalogu svog pretpostavljenog Nedžada Ugljena. Kada se klupko počelo odmotavati prema daljim nalogodavcima, Ugljen je likvidiran u centru Sarajeva prethodno tvrdeći da će ga ubiti jer puno zna, a Herenda sklonjen u Hag kao džoker za nikad nezavršene međusobne obračune frakcija okolo Alije Izetbegovića. Interesantno da se Mašić spominje i u još jednoj ogromnoj aferi koja je nekoliko godina poslije Ugljenovog ubistva zatresla obavještajnu zajednicu i paraobavještajno podzemlje. Od postvljene auto-bombe pod službeni automobil, nekoliko dana poslije, preminuo je zamjenik ministra unutarnjih poslova Federacije BiH, Jozo Leutar. Baš kao i u slučaju „Herenda“, jedan od glavnih aktera iz sjene koji se pobrinuo da se istraga usmjeri u pogrešnom pravcu i optuže nevini koji će nakon dugotrajnog procesa biti oslobođeni, bio je upravo Mašić. Da li je iza njegovog uplitanja stajao ponovo Adedmović, nikada nije dokazano pred nadležnim sudovima.
Samo par mjeseci nakon ubistva Leutara, ubijen i Ramiz Delalić „Ćelo“, koji je baš kao i Ugljen neto prije svoje likvidacije, zaprijetio Ademoviću i Izetbegoviću, da će otkriti da su ga ova dvojica nagovarala da eliminiše Ugljena. Ubice viskopozicioniranih policajaca Ugljena i Leutra koji su znali previše o ratnim zločinima i tokovima ratnih donacija, te nezgodnog ratnog i poratnog svjedoka „Ćele“, nikada nisu pronađene. Bilo kako bilo, Mašić se nekoliko godina kasnije prebacio u privatne vode, praveći zaštitarsku Agenciju SAS SECURITY, koja uz pomoć svog kuma Ademovića dobija unosne poslove i zapošljava njima odane i naouružane bivše policajce.
Najvažniji poslovni partner ove agencije je poznata sarajevska fabrika lijekova „Bosnalijek“, koju su sredinom 2013.godine, pod političkim patronatom i pokroviteljstvom SDA u kojem je Ademović u to vrijeme obnašao funkciju kanotnalnog zastupnika, preuzeli u gotovo filmskom scenariju uz optužbe nadzornog odbora „da su tim činom ugrozili funkcionisanje kao i sam opstanak fabrike, te da je Agencija SAS Security kreirala paralelan policijski sistem“! Novopostavljeno rukovodstvo ove fabrike, koje je njome vladalo deset godina uz pomoć Mašića i Ademovića, će biti optuženo u velikoj interpolovoj akciji u kojoj je otkrivena šema tokova novca koji se preko Rusije prao i vraćao u Bosnu za dokapitalizaciju državnih fabrika. Mašić i Adedmović se još uvijek nisu našli na optuženičkim klupama za pravljenje parapolicijskog sistema i korupciju, jer iza njih stoji neko moćniji. Ko je taj moćni zaštitnik, narod zna, jer u vazduhu još odzvanjaju riječi Nedžada Ugljena i Ramiza Delalića koji su javno predvidjeli svoje likvidacije, optužujući Ademovića i Izetbegovića.
Nad bosanskohercegovačkim sigurnosni sektorom lebdi mračni oblak paraobavještajnog sistema u kojem su se zdušno i interesno povezano skupili KOS-ovci, Iranci i domaći paraobavještajci stvarajući paralelne i paradržavne strukture moći, na čelu sa Muslimovićem, Mujezinovićem, Zeljkovićem, Alispahićem, Ademovićem, Mašićem i njima sličnim.
Da bi se ova organizirana paraobavještajna mreža konačno i u skladu sa Zakonom tretirala kako zaslužuje za svoj izdajničku ulogu, visoku korupciju i organizirani kriminal, potrebno je da međunarodna zajednica pojača monitoring nad radom pravosuđa i policijskih agencija, te pomogne da se stvori ambijent za hitnu provedbu „Poglavlja 23 – vladavina prava“.
(Do objave ovog članka, niti jedan od kontaktiranih aktera nije odgovorio na naše upite.)
