Hrvatski novinar i srbijanski advokat posljednjih godina intenzivno ukazuju na potrebu rasvjetljavanja zločina počinjenih nad sarajevskim civilima tokom rata, posebno onih koji se u javnosti nazivaju „snajperskim safarijem“. Riječ je o jednom od najmračnijih poglavlja ratne prošlosti Sarajeva, koje, uprkos brojnim svjedočenjima i indicijama, do danas nije u potpunosti istraženo niti pravno okončano. Sumnjive smrti svjedoka, nestanak dokumentacije i izostanak institucionalne reakcije dodatno pojačavaju osjećaj da se istina sistematski gura u stranu.
O ovoj temi govorilo se i u emisiji Plenum Federalne televizije, u kojoj su gostovali novinar Domagoj Margetić i advokat Čedomir Stojković. Njihova svjedočenja i iznesene tvrdnje još jednom su otvorili pitanja o odgovornosti, organizaciji i političkoj pozadini zločina nad civilima u opkoljenom Sarajevu.
Margetić je istakao da se ovom temom počeo baviti još 1995. godine, kada je boravio u Sarajevu i razgovarao s Nedžadom Ugljenom, tadašnjim zamjenikom direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju. Prema njegovim riječima, Ugljen je već tada posjedovao određene spise i dokumentaciju o takozvanom „ljudskom safariju“, uključujući i iskaz jednog italijanskog državljanina koji je govorio o osobama uključenim u ove zločine, kao i o onima koji su ih organizovali i logistički podržavali.
Novinar tvrdi da mu je Ugljen još tada ukazao na političku pozadinu cijelog slučaja, navodeći da je riječ o organizovanom djelovanju u kojem su, prema njegovim saznanjima, učestvovali pojedinci povezani sa Srpskom radikalnom strankom. U tom kontekstu, spominjana su i imena tadašnjih političkih aktera u Srbiji, što dodatno komplikuje cijeli slučaj i objašnjava zašto, kako Margetić smatra, nikada nije došlo do ozbiljne istrage.
Tokom tog perioda Margetić je objavio i prve tekstove o ovoj temi, pokušavajući skrenuti pažnju javnosti na zločine koji su ostali na margini interesovanja institucija. Međutim, nakon ubistva Nedžada Ugljena, situacija se, prema njegovim riječima, dodatno zakomplikovala. Spisi koje je Ugljen vodio su nestali, a s njima i ključni dokazi koji su mogli poslužiti kao osnova za ozbiljan istražni i sudski proces.
Margetić navodi da je i u posljednjim mjesecima slao upite različitim institucijama, uključujući i policijske i istražne agencije, pokušavajući saznati gdje se nalazi dokumentacija o „ljudskim safarijima“. Odgovori, kako kaže, uglavnom izostaju ili se svode na neodređene fraze o procedurama i nadležnostima, bez konkretnih informacija. Prema njegovim saznanjima, ti spisi danas praktično ne postoje ili su nedostupni.
Sumnjive smrti svjedoka i potencijalnih saučesnika dodatno pojačavaju sumnju da se radi o sistemskom zataškavanju. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje hoće li se klupko smrti ikada do kraja rasplesti i hoće li pravda za sarajevske civile biti zadovoljena. Margetić i Stojković upozoravaju da vrijeme neumitno prolazi, svjedoci umiru, a bez odlučne reakcije institucija prijeti opasnost da istina o ovim zločinima zauvijek ostane zakopana.