Odobrenje izraelskog E1 plana nije samo pitanje gradnje, već duboko politički čin koji mijenja sliku cijelog regiona. Kada država odluči da beton i asfalt imaju prednost nad ljudskim životima i njihovim prirodnim okruženjem, onda je jasno da se ne gradi zajednica, nego zid između naroda.
Ovaj plan, kojim se predviđa izgradnja hiljada novih stambenih jedinica, na papiru izgleda kao razvoj. Ali stvarna posljedica je potpuno drugačija: presijecanje Zapadne obale, ograničavanje slobode kretanja ljudi te raseljavanje čitavih zajednica koje tu žive generacijama. Umjesto da se gradi prostor u kojem će različiti narodi moći živjeti u miru, gradi se projekat isključivanja i dominacije.
Najveći teret ovakvih odluka uvijek pada na najranjivije – na beduinske zajednice, djecu, žene, ljude koji su već jednom protjerani i sada opet gube svoje domove. Oduzimanje zemlje i prisilno raseljavanje nisu samo politički potezi, nego duboka povreda osnovnih prava čovjeka da živi dostojanstveno i slobodno.
Kada se u jednom planu spajaju urbanistički interesi, političke ambicije i ekonomski motivi, dok se potpuno zanemaruje glas zajednica koje na toj zemlji žive, jasno je da takav projekat nema temelje u pravednosti. On ne vodi stabilnosti, već stvara dodatne pukotine, i društvene i političke, koje će se prije ili kasnije pretvoriti u nove sukobe.
Ovo odobrenje šalje poruku da je zemlja resurs kojim raspolaže jači, a ne zajedničko dobro koje treba čuvati i razvijati u korist svih. A to je najopasnija poruka – jer ako se prostor koristi za isključivanje i podjele, onda nestaje svaka šansa za održivu budućnost u kojoj ljudi mogu graditi povjerenje i zajednički prosperitet.
Upravo zato E1 plan ne možemo posmatrati samo kao urbanističku mapu. On je simbol politike koja umjesto saradnje bira sukob, umjesto pravde – dominaciju, umjesto života – beton.