Čedu Jovanovića ne znam lično ali mogu reći da sam prilično informisan o njegovom liku i djelu. Znam da je bio jedan od najbližih saradnika Zorana Đinđića, kojeg iz snajpera ubiše crvene beretke. Znam i da je po nalogu Đinđića učestvovao u pregovorima sa istim tim “crvenim beretkama”, ubjeđujući ih da se ne mješaju u demokratske promjene u Srbiji i smjenu Miloševića, a da će zauzvrat biti pomilovani za ratne zločine i kriminal.
piše doc.dr.sc. Edin Garaplija
A znam i da je nagovorio istog tog Miloševića da se preda i da mu nikad neće biti suđeno u Hagu, pa je ovaj ipak ekspresno sproveden u Hag gdje će pod misterioznim okolnostima umrijeti. Poznato mi je i to da je Čeda bio jedan od ključnih organizatora policijske akcije “Sablja” u kojoj su pohapšene “crvene beretke” iz prethodnih njegovih pregovora, a neki su ubrzo i likvidirani, nakon što su prethodno izvršili atentat na premijera Srbije. Svašta znam o Čedi, a ne znam recimo otkud on kao savjetnik Željku Komšiću, grlatom BH patrioti, koji uz ratnohuškačke poruke već desetljeće i kusur uzurpira fotelju u Predsjedništvu BiH.
Kemala Ademovića znam lično i o njegovom liku i djelu sam, i te kako, informisan više nego o njegovom alteregu Čedi. Prvi put sam ga sreo negdje na početku rata u Domu policije a u kojem je bio izmješten odred specijalne policije “Bosna”. Ležao je na stomaku, ranjen u jednoj od sarajevskih ratnih akcija, čini mi se u sarajevskom naselju Stup. Kako su ga pazili njegovi suborci i njegov komandant, slavni Dragan Vikić, najbolje ilustruje činjenica da je bio smješten u sobi odmah do Vikićeve kancelarije gdje su se o njemu danonoćno brinuli sve dok nije prizdravio i pridigao se na noge junačke. Nakon što smo završili posjetu, upitah svog starijeg kolegu kako je Ademović ranjen i zašto leži na stomaku, a ovaj mi šeretski odgovori da svašta pitam i da mi je bolje da gledam svoja posla.
Znam i da sam odmah nakon završetka rata, početkom 1996. godine, na poziv Mustafe Hafizovića, nekadašnjeg predsjednika zakonodavno-pravne komisije Skupštine BiH i čovjeka od najvećeg povjerenja Alije Izetbegovića, došao na kafu u njegov dom u u ulici Kevrin potok u sarajevskom naselju Mejtaš. Ubrzo kod Mustafe, na moje iznenađenje, pristiže i Kemal Ademović. Isti je par godina ranije, na veliko zaprepaštenje javnosti, bez imalo stida preuzeo mjesto komandanta specijalne jedinice “Bosna”, nakon što je iz “nepoznatih razloga” smijenjen ratni heroj Dragan Vikić. Ubrzo kod Mustafe odgledasmo večernji dnevnik u kojem Alija Izetbegović objavi i smjenu Bakira Alispahića, ratnog ministra i tadašnjeg direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju, bivše Službe Državne Bezbjednosti pod drugim imenom.
Umjesto Bakira, Alija je postavio Kemu, koji se opet bez imalo stida kao potpuno nekompetentna osoba prihvati ove, za odbranu ustavnog poretka, najvažnije funkcije. Ovaj put sjede u fotelju čovjeka koji mu je par godina ranije, kao ministar unutrašnjih poslova pomogao da smijeni svog komandanta Dragana Vikića. Mnogi bi primjetili “karma is the bitch”.
Prvi mu tad od pripadnika AID-a čestitah na imenovanju i poželih da unaprijedi njen rad i resurse. A znam i kako me je pola godine poslije Kemo poslao na zadatak, za koji će ubrzo tvrditi da ga nikad nije naredio, te dati nalog za moje hapšenje jer sam saznao što se nije smjelo saznati o zločinima i njihovim nalogodavcima u opkoljenom Sarajevu.
Odlično znam i na svojoj koži sam osjetio namještenu tešku robiju u zeničkom zatvoru, u vrijeme kada misteriozna smrtna bolest zavlada Bosnom. Prvo iz neposredne blizine upucaše Nedžada Ugljena Keminog zamjenika, nekoliko dana nakon što je javno izjavio “da ga Kemini ljudi prate i da će ga ubiti jer puno zna.” Ubrzo će po istom scenariju biti izrešetan i Ramiz Delalić još jedan nezgodan svjedok, koji je javno tvrdio da ga Kemo i Bakir huškaju da “ohladi” Ugljena. U međuvremenu bi i atentat autobombom na zamjenika ministra MUP-a Jozu Leutara, nakon što je ovaj profesionalac otkrio tajne račune na kojima leže milijrde crnog ratnog novca pod budnim okom grabežljicivaca iz Kemine partije SDA. U ovu partiiju se Kemo učlani tajno, još ratne 1994., zajedno sa svojim tadašnjiim šefom Alispahićem, kako bi i jedan i drugi mogli “brže” napredovati bliže vrhu moći. Ubrzo će za ovog svog tadašnjeg šefa tvrditi da je i on din-dušmanin, te huškati okolo da ga se “riješe ko i Ugljena”.
Znam, a sad znate i Vi, da Kemo sve zna! Baš kao i što njegov alterego Čeda zna ko naredi likvidaciju premijera Srbije a siguran sam da zna i za atentate na Stambolića, Ćuruviju, Draškovića…
Došlo je vrijeme da se daju javni odgovori i dok se Čedinim likom i djelom treba baviti javnost preko Drine, neka do tad Kemo nama odogovori:
- Ko je ubio i po čijem nalogu Nedžada Ugljena!?
- Ko je ubio i po čijem nalogu Jozu Leutara!?
- Ko je ubio i po čijem nalogu Ramiza Delalića!?
Možda zna i Bakir “ponešto”, jer onomad reče “da mu je žao Keme što napusti SDA”, da li je?
