8.mart ili kako ga mi volimo nazvati “Dan žena” praznik je kada na ulicama možemo sresti nasmijane žene. Nasmijane jesu, ali da li su sretne i s kojim se sve poteškoćama svakodnevno susreću, teško je procijeniti. S poklonima u rukama koračaju hrabro, uzdignute glave, kao da je cijeli svijet pod njihovim nogama. I nije važno da li je to cvijet, buket ili neki drugi znak pažnje, svaka ga žena nosi ponosno i osjeća se posebno.
Žene, snažne, heroine, koje su kroz historiju prošle golgotu, a ipak se koliko toliko izborile za svoja prava i ravnopravnost s (rekli bi mnogi) jačim polom, jedan cvijet učini sretnima. Postoje i dan danas različita okupljanja, događaji i manifestacije u znak obilježavanja ovog dana, ali širenje feminizma doprinijelo je drugačijim shvatanjima 8.marta. Ono najpoznatije jeste da svaki dan trebamo slaviti to što smo žene, a ne samo danas.
Složila bih se da svaki dan trebamo biti sretne i ponosne što smo žene. Trebamo znati da nikada nismo same i podržavati jedna drugu. Svakako da se od 365 dana u godini ne smijemo samo 1 dan osjećati voljeno i poštovano. Na današnji dan trebamo slaviti sve hrabre žene koje su ostavile trag u historiji čovječanstva. Ali, na današnji dan, svakog 8. marta trebamo ukazivati na sve probleme žena u društvu i pokušavati pronaći rješenja.
Da, lijepo je 8.marta obući novu haljinu, našminkati se i srediti frizuru, ali ako će ta šminka na kraju dana biti skinuta suzama, šta nam vrijede sve ruže svijeta? Šta nam znači slobodan dan na poslu, za koji će nam kasnije nekada biti prigovarano?
O kojem 8.martu pričamo, ako i dalje ne smijemo prijaviti nasilje u porodici, u školi, na poslu, ulici,… Zašto smo još uvijek primorani pričati o femicidu u našem društvu, zbog kojeg Amra Kahrimanović, Nevzeta Hećimović i mnoge druge žene ne mogu više slaviti “Dan žena”?
Hajde onda da barem na ovaj dan pričamo o ovim temama i uradimo nešto korisno kako bismo zaštitili sve majke, supruge, kćerke, sestre u našem društvu. Hajde da normalizujemo pružanje podrške jedna drugoj, da se veselimo uspjehu kolegice na poslu, da zajedno rastemo, jačamo i borimo se za svoja prava. Hajde da se osjećamo sigurnima i da se nijedna žena ne plaši koračati ulicama noću, kada je sama.
Žene su posebna bića i lijepe možemo biti svaki dan, ako živimo u solidarnom i sigurnom društvu. Svi u svom životu imaju barem jednu ženu koja zauzima posebno mjesto u njihovom srcu i kome će danas pokloniti ružu. Hajde onda da svaka poklonjena ruža danas, bude obećanje ženama na ljepše sutra, bez suza i boli.
Majda Velić
