Primirja koja se proglašavaju na brzinu, bez ozbiljnih priprema i jasnih pravila, uglavnom su kratkog vijeka. Trajan prekid vatre zahtijeva dogovor do najsitnijih detalja, jasno definisane obaveze i mehanizme kontrole — bez toga, rizik od novog sukoba ostaje vrlo visok.
Ko, šta, kad i kako?
Kada se prekidi vatre dogovaraju ozbiljno, obje strane unaprijed znaju šta tačno moraju učiniti, u kojem roku i ko je odgovoran za nadzor i provedbu. Cilj je spriječiti bilo koga da prekine primirje kako bi ostvario vojnu ili političku prednost, piše Sky News.
Bez takvog preciznog okvira, čak i uz najbolju volju, primirja pucaju — zbog nesporazuma, loše koordinacije ili nemogućnosti da se sve jedinice na terenu drže pod kontrolom. Dodatnu nestabilnost unose i treće strane: razne milicije i paravojne grupe koje djeluju po vlastitom interesu.
Ključno pitanje uvijek ostaje isto: je li do kršenja primirja došlo slučajno ili je riječ o smišljenom potezu?
Na linijama sukoba često je teško odmah utvrditi istinu, što samo raspiruje sumnje i nepovjerenje. Bez kontinuirane političke podrške i stalnog obnavljanja obaveze na mir, čak i najbolje sročeni sporazumi obično propadaju.
SAD kao ključni igrač: pritisak i garancije
U ovakvim krizama ključnu ulogu redovno igra vanjski faktor — najčešće Sjedinjene Američke Države. Strane poput Izraela i Irana, koje desetljećima nemaju ni trunke povjerenja jedna u drugu, rijetko će same održavati mir bez pritiska ili čvrstih garancija od strane moćne sile. Pozivanje na „dobru volju“ u realnoj politici ima vrlo ograničen domet. Da bi primirje zaista imalo šansu, vanjski akteri poput SAD-a moraju ga učiniti prioritetom i za jedne i za druge — koristeći kombinaciju diplomatije, ekonomskog uticaja i sigurnosnih jamstava.
U ovakvim napetim trenucima, koliko god zvučalo grubo, uz mirotvorce s lijepim riječima, nužni su i oni koji posjeduju — realnu moć.