U kasno poslijepodne 15. maja, u komandu Velešićkog odreda, došao je Esad Panjeta „Cera“. Bio je školski drug sa mojim komšijama, braćom Zijadom i Nijazom. U očima tog gorostasa od skoro dva metra, sijevala je odlučnost i samopouzdanje koje su ohrabrivale druge branitelje. Ulazeći u prostoriju u kojoj su se planirale naredne akcije, Cera u jednom dahu izgovori.
„Braćo, više se ne mogu durati stalne provokacije i pucanje iz Orlovačke ulice. Četnici su nam danas dali ultimatum da do sutra ujutro predamo oružje, inače će nas napasti. Čuli smo da su dobili zadatak da se spoje sa „Maršalkom“ i Grbavicom i tako presjeku Sarajevo na pola. Ako to uspiju, onda ni vi Velešićani niste više sigurni. Poklat’ će nas jednog po jednog. Ne znam za vas ali mi im se nećemo predati lahko. U zoru ćemo ih spremno dočekati, pa šta nam god dragi Bog da“.
Nekoliko dana ranije, pripadnici jedinice TO sa Koševskog brda, upali su u stan jednog od vođa tamošnjih pobunjenika. Sa svog balkona je danim terorisao snajperom po okolnim zgradama i ulicama, sve dok ga nisu otkrili. Kod njega su u arsenalu naoružanja pronašli vojnu snajpersku pušku koja se još nije ni ohladila od pucanja po civilima i braniteljima, zatim automatsku pušku „Hekler“ sa prigušivačem i automatski pištolj „Škorpion“, omiljeno oružje oficira JNA. Zaplijenjeno oružje, branitelji su predali komandantima u Regionalni štab TO. Vidjevši da je otkriven, terorista je iskočio kroz prozor u dvorište i tako uspio pobjeći da ne bude uhvaćen prije nego što su branitelji upali u stan. Kod njega u stanu je pronađen spisak sa imenima 52 člana pobunjeničkog dobrovoljačkog odreda, sastavljenog od lokalnih stanovnika Koševskog brda. Svi sa spiska su dužili borbene komplete naoružanja iz kasarne JNA „Maršal Tito“. Zadatak im je bio spajanje sa „Maršalkom“ i već ranije zauzetim naseljima Grbavica i Vraca sa jedne, te nase ljima Jezero, Mrkovići i Poljine sa druge strane grada, kojeg bi na taj način presjekli na dva dijela. Zbog tog plana, komanda JNA je otezala sa iseljavanjem kasarne iz centra Sarajeva. Po bunjenici su planirali da tako opkole sarajevske opštine Stari grad i Centar, dok bi zauzimanjem opština Novo Sarajevo sa jedne i Ilidže sa druge strane, opkolili i najmnogoljudniju sarajevsku opštinu, Novi Grad, u kojoj je živjelo preko 100.000 stanovnika.
Tog dana su branitelji proširili svoj arsenal naoružanja sa desetke zaplijenjenih automatskih pušaka. Prilikom hvatanja ovog snajperiste, zaplijenili su i službeni „Mercedes“ koji je bjegunac otuđio iz Predsjedništva i sakrio u svojoj garaži. Ovaj terorista je završio obuku za specijalce JNA u Nišu, pa je naučio kako treba postaviti skrivenu „minu iznenađenja“ na vratima automobila. Srećom po branitelje, neki od njih su znali kako razminirati postavljenu bombu „kašikaru“. U zaplijenjenom „Mercedesu“ je ostala i mobilna stanica „RU Čajevec“, koja je imala domet od nekoliko desetaka kilometara.
Branitelji su pomoću ove zaplijenjene stanice i njene zaštićene veze pratili neprijateljske planove. Ne sluteći da ih slušaju, pobunjenici su se međusobno hvalili kada i kako će napadati pojedina naselja, gdje su ih branitelji spremno čekali u narednim akcijama i tako se uspijevali obraniti od naoružanijeg neprijatelja. Često su se na zaštićenim kanalima zaplijenjene radio veze, mogli čuti i konspirativni razgovori nekih lica sa „naše“ i „njihove strane“, koji su se dogovarali oko međusobnih razmjena civila za novac.
Ovi dogovori su se obavljali u gluho doba noći, preko mostova na rijeci Miljacki, koji su u ratu razdvajali okupirano naselja Grbavica sa ostatkom grada. Profiteri s obje strane su na razmjenama dobro surađivali, bogateći se na tuđoj nesreći. Bio je to veoma unosan biznis koji je cvjetao u opkoljenom Sarajevu i odvijao se pred nosom „UNPROFOR-a“, mirovnih snaga međunarodne zajednice. Spremajući se za napad na svoje komšije, pobunjenici iz Pofalića nisu računali na hrabrost i solidarnost branitelja iz drugih naselja, koji su jedni drugima priskakali u pomoć, svaki put kada bi bili u opasnosti.
Nakon obećanja datog „Ceri“, u večernjim satima istog dana, u Srednjoj saobraćajnoj školi u Velešićima, okupili su se komandanti udarnih jedinica TO iz Velešića, Koševskog brda, i Regionalnog štaba. Zajedno su do u detalje isplanirali kako će pomoći braniteljima Pofalića, koji su u zoru očekivali pobunjenički napad. Na tom skupu ratnih komandanata bio je prisutan i Fadil Đozo, visokopozicionirani čovjek za „posebne zadatke“ u organizaciji Patriotske lige. Uvijek nasmijan i veseo, kada bi ga pitali šta radi, kroz osmijeh bi šeretski odgovarao,: „Zna dragi Bog i onaj ko treba znati“. Nakon što je ubrzo smrtno ranjen u zasjedi na planini Igman, saznalo se čime se bavio. Bio je jedan od glavnih ljudi za naoružavanje i logistiku TO, koja je kasnije prerasla u Armiju BiH. Zajedno sa njim ranjen je i ratni komandant Mirsad Ćatić „Ćuperak“, koji se na nevjerovatan način, iako teško ranjen, uspio izvući iz zasjede. „Fako“ na žalost nije. Podlegao je u Zeničkoj bolnici, nekoliko dana poslije ranjavanja. Nije rađena obdukcija kojom bi se utvrdi lo od čega je podlegao iako su neki doktori prethodno izjavili da se uspješno oporavlja.
Za ovu mučku zasjedu, par mjeseci kasnije, biće uhapšen i optužen Sead Rekić, major KOS-a. On je istražiteljima priznao, da je pod kodnim imenom „Otrov“,128 ubačen među branitelje, kako bi iznutra odrađivao subverzivne akcije protiv specijalne jedinice RMUP-a i Armije BiH. Sve vrijeme je održavao redovne tajne kontakte sa drugim agentima KOS-a, koji su kao i on po zadatku svojih šefova, stupili u redove branitelja kako bi ih iznutra razbijali i slabili njihovu obrambenu moć.
Nesumnjivo, bila su to najteža djela izdaje države i njenog ustavnog poretka. Iako je u istrazi sve detaljno priznao, paraobavještajna mreža saradnika u pravosuđu, ga je oslobodila svih optužbi za špijunažu. Rekić je ubrzo nastavio tamo gdje je stao, ali od tada s više opreza. U ratu su od iznenadnog srčanog zastoja stradavali mnogi koji su se na neki način našli na putu braće iz tajnog bratstva. Ostalo je obavijeno misterijom da li je i Faku uklonila neka nevidljiva ruka.
Na istom mjestu će paraobavještajci, nekoliko godina kasnije, preko svojih saradnika u bijelim mantilima, pokušati još jednu likvidaciju svog „din-dušmanina“. On je samo uz Božju pomoć preživio svjedočeći o silama mraka koje su obavijale časnu borbu za odbranu svoje domovine. Plan za odbranu Pofalića je bio jednostavan. Dodatne snage su ojačale položaje branitelja, gdje su spremno dočekali planirani pobunjenički napad u svitanje. Zahvaljujući žestokom otporu i iznenađenju neprijatelja, branitelji kreću u protuofanzivu iz više pravaca. Udarne grupe Velešićkog i Koševskog odreda su bile raspoređena dužinom Drinske ulice, iznad Fabrike duhana. Dobili su zadatak da spriječe napad neprijatelja iz pravca Orlovačke ulice i da ujedno paze na izlazak JNA tenkova iz kasarne „Maršalke“. Gotovo svaka druga kuća u Orlovačkoj ulici je bila svojevrsno mitraljesko i snajpersko gnijezdo. Pobunjenici su kako su i najavljivali, svoj napad počeli u praskozorje, nakon što je istekao ultimatuma za predaju oružja koji su dali braniteljima Pofalića.
Iz mitraljeskog gnijezda ukopanog kod „Cvijetića pekare“ zasuli su žestoko rafalima po položajima branitelja. U hladu jednog ogromnog oraha, tik uz pekaru, nalazio se, vrećama pijeska dobro ušuškani bunker. Odatle je pobunjenički puškomitraljez „sijač smrti“, danima terorizirao i ubijao stanovnike Novog Sarajeva. Dok su branitelji Velešića i Koševskog jurišali na pobunjeničke bunkere, Braća Panjeta su sa svojim Pofalićkim odredom zaustavili nalet neprijatelja iz pravca „Plavog granapa“. U ovoj nekadašnjoj samoposluzi UPIMarketa, pobunjenici su još od aprila ‘92. napravili svoj štab odakle su rukovodili terorom po okolnim naseljima. Glavnina snaga iz Velešićkog odreda, koje je predvodio komandant Enver Šehović, istovremeno je žestoko udarila sa zaleđa Pofalića iz pravca Huma, presijecajući Pofalićkim pobunjenicima dolazak pomoći iz Vogošće. I iz pravca Boljakovog potoka, tamošnji branitelji su uspješno izvršili kontraudar, pa su se pobunjenici ubrzo našli u obruču opkoljeni sa svih strana. Bitka za Pofaliće je bila jedna od najvažnijih bitaka za odbranu Sarajeva.
Nakon par sati žestokih borbi u međusobnoj žestokoj razmjeni vatre bilo je dosta mrtvih i ranjenih sa obje strane. Branitelji i pobunjenici su bili na svega desetak metara jedni od drugih. Neprijateljska artiljerija ukopana na okolnim brdima, koja je vidjela Pofaliće kao na dlanu, počela je granatama zasipati položaje i jednih i drugih. Nastojali su spriječiti branitelje da zauzmu ovo naselje, čak i po cijenu života vlastitih saboraca. I iz pravca Vraca i kasarne „Maršal Tito“, JNA i pobunjenici su počeli žestoko udarati tenkovima i „Pragama“. Borba za Pofaliće se toliko rasplamsala, da su branitelji bili skoncentrirani na neprijatelja ispred sebe i nisu primjećivali da ih žestoko gađaju i s leđa. Kiša projektila iz PAT-ova ispaljenih iz kasarne „Maršalke“ i projektili iz PAM-ova pobunjenika s Vraca i Grbavice, sipala je iznad glava branitelja. Mnogi su bili ranjeni rasprskavajućim gelerima ubojitih projektila. Među ranjenima je bio i jedan od branitelja, Srbin po nacionalnosti, iz udarne grupe sa Koševskog brda, koji je sa svojom rajom stao u odbranu svoga grada. Dvojica njegovih saboraca su ga stavili u jednu deku i spustila uskim sokacima između kuća tik do Fabrike duhana. Odatle su ga preko stare Ciglane u Velešićima, evakuisali u bolnicu Koševo, gdje se ubrzo oporavio i vratio među svoje saborce. Nakon par sati žestokog okršaja, jedan od branitelja po nadimku „Zenga“, koji je svoje vojničke vještine stekao na bojištima širom Hrvatske, nekako se uspijeva provući između kuća i prići bliže „Cvijetića pekari“. Sa ugla jedne od kuća preko puta neprijateljskog mitraljeskog gnijezda, uspijeva precizno ubaciti ručnu bombu kroz omaleni otvor bunkera.
Neprijateljski mitraljezac, koji je satima držao branitelje prikovane za tlo je utihnuo. Bio je to pravi šok za pobunjenike koji su pregrupirali većinu svojih snaga dužinom Orlovačke ulice. Bila je to odlučujuća taktička prednost za branitelje, koja je omogućila ostalim jedinicama da izvrše silovite udare iz drugih pravaca i primoraju neprijatelja u bijeg jedinim slobodnim koridorom koji se protezao padinama brda Žuč. Ubrzo se Velešički odred spojio sa Pofalićkim što je značilo da je dobijena odlučujuća bitka za Pofaliće. Pobjedom koju su branitelji izvojevali u ovoj bitci, uspostavljena je neprekidna linija odbrane desnom obalom rijeke Miljacke. Povezale su se čvrsto općine Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad. Još jednom nije uspjela zamisao neprijatelja da podijeli grad. Pod budnim okom branitelja, ubrzo se iseljava i kasarna „Maršal Tito“ u centru grada. Međutim, nad ovim neočekivanim uspjehom branitelja, koji su se odmah po završetku bitke razišli svojim kućama, ubrzo se nadvila sjenka zla. Krijući se s prvim sumrakom, sitni kriminalci i „psi rata“ su počeli s pljačkanjem i paljenjem napuštenih srpskih kuća.
Većina srpskih civila je, bojeći se odmazde, izbjegla iz svojih domova s pobunjenicima. Na Pofalićima su ostali samo rijetki starci, koji su bili laka meta kriminalcima. Te noći, pod okriljem mraka, desila su se i nikad razjašnje na ubistva srpskih civila, koji su ostali na svojim ognjištima. Pljačkaši su od paraobavještajnih nalogodavaca dobili zeleno svjetlo za zločine. Koristeći propust da se organizuju straže i čuvanje zauzetih pobunjeničkih položaja, kriminalci su pljačkali i bez milosti ubijali nemoćne civile. Nevidljiva ruka zla je ponovo ostavila mrlju na obrazima branitelja i njihovoj briljantnoj vojničkoj pobjedi. Poučeni ranijim iskustvom, od poraženog neprijatelja se očekivala žestoka osveta i granatiranje oslobođenog naselja.Nekoliko dana nakon Pofalićke bitke, tadašnji komandant pobunjenika, general Ratko Mladić, daje zločinačku naredbu komandantima svoje teške artiljerije, ukopane na brdima okolo Sarajeva.
„Tuci Velušiće i Pofaliće, tamo nema srpskog življa mnogo..“.
Za ovu naredbu i ostale svoje zločine, Mladić je nakon dvadesetogodišnjeg bjekstva od pravde, uhapšen u Srbiji i presuđen pred Haškim Tribunalom na doživotnu kaznu zatvora. Par sati nakon završetka Pofalićke bitke, iznenada se navratima branitelja iz Velešića pojavi Cera. Sve ih redom izljubi i zahvaljujući se na pomoći svečano im obeća da će se i branitelji Pofalića uvijek odazvati ako ikad Velešićanima zatreba pomoć. U Pofalićkoj bitci su zaplijenjene ogromne količine naoružanja i municije, koje su pobunjenici ostavili bježeći od branitelja. Cera je zarobio vojni puškomitraljez „sijač smrti“ i revolver „Magnum 356“. Dogovorio se brzo za razmjenu, sa jednim od branitelja Velešića koji je zarobio zeleni vojni pancir od kevlara. Nažalost, ovaj mu pancir nije mogao spasiti život nekoliko mjeseci kasnije. Poginuo je od gelera granate na brdu Žuć, gdje su hrabri sinovi Pofalića i Velešića, čitav rat čvrsto držali svoje položaje.
Nakon Cere, u bazu Velešićkih branitelja ubrzo dođe i jedan od političkih aktivista SDA. Uštogljen i sređen, sa komesarskom torbicom preko ramena, odmah im se poče ulizivati kako je čuo sve najbolje o njihovom herojstvu. Predložio je bez okolišanja, da mu pomognu da razoruža rezervne policajce „jer ne idu u akcije“. Pažljivo su ga saslušali, pa pozvali da zajedno odu do prostorija mjesne zajednice i „razoružaju“ rezervne policajce. Brzo dođoše do male zgrade u kojoj je u jednoj zadimljenoj prostoriji sjedilo desetak rezervista i pušilo rinfuzne cigarete „Drina“ koje su se dijelile na početku rata.
Vijest o hrabrosti Velešićkog udarnog odreda su se munjevito proširile, pa su svi rezervisti ustali sa svojih stolica praveći prolaz do stola u pročelju prostorije. Dajući im rukom znak da sjednu, jedan od branitelja reče: „Evo ovaj delegat traži od nas da vas razoružamo. Mi smo vam ga fino doveli, pa vi vidite šta ćete i kako ćete sa njim“.Vidjevši bijes u pogledima rezervista, partijski komesar pobježe glavom bez obzira iz mjesne zajednice. Nikada više ni on, a ni neko sličan njemu, nije pokušavao da razoruža Velešićke heroje. Zajedno sa Pofalićanima, ostali su čitav rat na najtežim linijama odbrane, prolijevajući krv za svoju domovinu, svoj grad i svoju raju.
Iz knjige ‘Tajni Vilajet’ autora dr. Edina Garaplije. Knjigu možete naručiti putem servisa na web stranici www.edingaraplija.com
