Piše: Еlis Bektaš
Bujične poplave koje su pogodile centralni dio Bosne i Hercegovine, prije svega Jablanicu i Fojnicu, ostavivši pritom iza sebe još uvijek neutvrđen broj poginulih, ukazale su na pogubnost stranačke lojalnosti kao zamjene za stručnost u državnim i javnim tijelima i institucijama. Federalna uprava civilne zaštite još jednom se pokazala kao bolno nesposobna za planiranje, organizaciju i sprovođenje odgovora na katastrofu, ali i neki drugi segmenti društva, prevashodno izvršna vlast i mediji, demonstrirali su svoju nedoraslost situaciji.
Među mnogim paradigmatičnim momentima koji mogu poslužiti kao loši primjeri i lekcije za budućnost, ovdje ću iznijeti nekoliko njih i premda Republika Srpska kao i okolne zemlje imaju nešto organizovanija i funkcionalnija tijela civilne zaštite, neće biti zgoreg nadležnima kao ni tamošnjoj javnosti da pročitaju sljedeći tekst, jer su i ta društva ogrezla u partokratiju nauštrb stručnosti pa bi koliko sutra mogla iskusiti probleme sa kojima se suočava Federacija BiH.
Prvi loš primjer: Slučaj Sabahudin protiv novinara
Prije dva dana Sabahudin Spahović iz Federalne uprave CZ fizički je nasrnuo na Davorina Sekulića, fotoreportera sarajevskog portala Kliks i pripadnika Gorske službe spasavanja čiji je potražni pas u K9 timu. Do incidenta je došlo nakon što Spahović nije bio zadovoljan Sekulićevim pitanjima, kao ni Sekulić Spahovićevim odgovorima.
S aspekta javnog dobra, odnosno interesa javnosti, taj je incident osvijetlio odsustvo funkcionalnog sistema za upravljanje krizama koji uključuje i podsistem za upravljanje informacijama, a ujedno je osvijetlio i činjenicu da se na odgovornim pozicijama u nadležnim tijelima nalaze nesposobni kadrovi. No ni Sekulić nije bez odgovornosti za incident, jer je zloupotrebljavao novinarsku ulogu da bi iznuđivao odgovor od sagovornika – posao novinara je da postavi pitanje i da zabilježi odgovor a ne da poput policijskog isljednika iznuđuje odgovor po svojoj volji.
No znatno veći problem od fizičkog obračuna i Spahovićevog nedopustivog prelaženja granica ponašanja predstavlja činjenica da u FUCZ na odgovornoj poziciji radi lice koje ne vlada potrebnim znanjima. Tačno je da postoji posebna vrsta radnih pasa koji se nazivaju psi kadaveri i koji se koriste pri traganju za ljudskim ostacima, ali njih ne treba brkati sa spasilačkim psima tragačima. Psi kadaveri, kojih po svoj prilici nema u Bosni i Hercegovini, koriste se, između ostalog, i u arheologiji i sposobni su pronaći tragove stare i po nekoliko hiljada godina, a spasilački psi su namijenjeni za traganje za još uvijek živim ljudima, ali i za smrtno stradalima u toku nepogode.
Kakvi su lični animoziteti između Spahovića i Sekulića doveli do fizičkog sukoba, nije od značaja za ovaj tekst kao ni za najširu javnost. Bitno je to što ne postoji sistem koji bi spriječio da na odgovorne pozicije budu postavljane agresivne neznalice, ali i da novinari ometaju službene osobe na tokom obavljanja terenskog posla. Zbog toga se u civilizovanom dijelu svijeta odmah nakon nepogode ili katastrofe uspostavlja komandno mjesto incidenta koje u svom sastavu ima i medijski punkt na kom novinari dobijaju relevantne i provjerene informacije od lica osposobljenih da te informacije artikulisano i smisleno pruže. Upravljanje informacijama u kriznim situacijama od kritičnog je značaja jer predstavlja jednu od brana izbijanju panike u javnosti.
Drugi loš primjer: Medijsko izvještavanje ili tragedija kao spektakl
Četvrti dan nakon bujičnih poplava koje su pogodile središnji dio Bosne i Hercegovine javnost još uvijek nema uvid u tačne razmjere ove katastrofe. Informacije se ne kontrolišu već se njima manipuliše ili nadležna tijela jednostavno nisu sposobna da ih prikupe i predstave javnosti. Naravno, i mediji, koji su predugo oblikovani imperativom spektakla i skandala kao žiranta čitanosti, skladno sadejstvuju nadležnim tijelima u poslu informativne konfuzije.
Koliko je tačno stambenih objekata pogođeno, koliki je broj izbjeglih i nestalih lica, koliko je kilometara saobraćajnica oštećeno ili uništeno, kakvi su prioriteti u resursima za podršku i snabdijevanje… Umjesto toga mediji donose vijesti o hodži koji se popeo na munaru, o neni koja je izgubila zimnicu, o ženi koja je preplivala par kilometara… pa čak i potresnu ispovijed Mirze Taletovića koji je svojim poslom sa mini hidrocentralama i sam olakšao posao bujicama.
Još od vremena Fahrudina Solaka, koji je u međuvremenu osuđen za malverzacije sa respiratorima tokom epidemije kovida-19, Federalna uprava civilne zaštite među najslabije je organizovanim agencijama u FBiH, što je, s obzirom na konkurenciju u neorganizovanosti, prilično postignuće. Zastario i stvarnosti neprilagođen zakonski okvir koji propisuje djelovanje Civilne zaštite dopunjen je nefunkcionalnim internim statutarnim odredbama i pravilnicima koji su očito pisani pod imperativom birokratskog zloduha i sa isključivom namjerom da se zadovolji isprazna forma.
Dovoljno je posjetiti stranicu FCUZ i baciti ovlašan pogled na pravilske odredbe pa shvatiti da su one napisane veoma nakaradnim jezikom i sapete u birokratske formulacije lišene jasnoće a počesto i spone sa stvarnošću pa i svakog smisla. To govori da su tvorci tih pravilnika potpuno lišeni svijesti da je civilna zaštita institucija od najšireg javnog značaja i da njeno djelovanje mora biti integrisano ili barem usklađeno sa djelovanjem brojnih drugih tijela i organizacija, a njena komunikacija sa javnošću da mora biti jasna, precizna i nadasve transparentna jer u kriznim situacijama vremena nema dovoljno nizašta a pogotovo ga nema dovoljno za raspetljavanje nesporazuma koji su se lako mogli preventivno otkloniti.
Treći loš primjer: Zanemarivanje zakonskih i statutarnih obaveza u Civilnoj zaštiti FBiH
Na službenoj stranici Federalne uprave civilne zaštite, odjeljak Operativni centar u 18 tačaka propisuje nadležnosti i odgovornosti tog organizacionog elementa. I te su tačke napisane već spomenutim birokratskim jezikom, ali među njima je najzanimljivija tačka 7. u kojoj se kaže da Operativni centar: „vrši prikupljanje, obradu i distribuciju podataka o svim oblicima opasnosti od prirodnih i drugih nesreća na području Federacije Bosne i Hercegovine, za potrebe nadležnih organa Federacije Bosne i Hercegovine, na način predviđen ovim pravilnikom.“
Javnost ima svako moguće pravo uvida u realizaciju te tačke, odnosno uvida u sprovedene aktivnosti i njihove rezultate. Već prve analize bujičnih poplava od prije četiri dana pokazuju da je, pored sile prirode, katastrofi doprinio i ljudski faktor iskazan kroz nemar za okolinu, odnosno kroz neodržavanje i nebrigu za biljni pokrivač, geološke faktore, vodozaštitni pojas, saobraćajnice…
Pošto upravo najšira javnost plaća civilnu zaštitu, ali i čitavu vladu FBiH, ona ima pravo da zna da li je Operativni centar redovno i metodično pratio stanje na terenu, da li je o svojim saznanjima izvještavao više instance i da li su te više instance išta preduzele kako bi umanjile rizik po živote ljudi i imovinu. Da u Federaciji BiH postoji makar i p od pravne države, ovim bi se pitanjima već uveliko bavilo nadležno tužilaštvo.
Zaključak: Uspavana društvena svijest
U svom prethodnom tekstu koji se bavio poplavama i reagovanjem nadležnih tijela na tu nepogodu naveo sam da su tri osnovna principa kriznog menadžmenta u FBiH stihija, improvizacija i sadaka. Jedno drugo trojstvo oblikuje društvenu svijest – inercija, birokratija, apatija.
Ogrezao u već spomenutu partokratiju i na smrt obolio od zloćudnog fenomena stranačke podobnosti koji nezajažljivo proždire stručnost, čitav administrativni i upravni aparat u Federaciji sve je nesposobniji da se suoči sa stvarnošću i neumitni slom odgađa činovničkim palamuđenjem te nacionalističkom i patriotskom demagogijom. Stanje je možda i najgore upravo u Civilnoj zaštiti, koju federalne vlasti očito doživljavaju kao sigurnu kuću za uhljebljivanje podobnih i zaslužnih a nesposobnih kadrova.
Nažalost, ni drugi segmenti administrativnog i upravnog aparata nisu mnogo bolji, jer bi inače problem nesposobne civilne zaštite već bio predmet sistematičnog rješavanja, a možda čak i pravosudnog tretmana. No najgore od svega je to što je društvo izgubilo svako povjerenje ne samo u nadležne institucije, već i u samu mogućnost da se konačno oslobodi partokratskih glodara i prenosilaca koruptivne zaraze, pa svoju frustraciju iskazuje na jedini način koji joj se čini kao moguć – ogorčenim reakcijama po društvenim mrežama.
Ta ogorčenost u ovom času izgleda kao vapaj nemoćnog bijesa, ali veoma je pogrešno potcijeniti tu vrstu društvene energije. Zakonitosti dijalektike i društvenopovijesne entropije veoma lako mogu dovesti do ishoda koji će biti ne samo iznenađujući već i užasavajući za partokratske glodare i prenosioce koruptivne zaraze zato što društvo prepušteno na milost i nemilost slučaja i više sile obično nije sposobno za milost kada se jednom probudi i odluči da se emancipuje.