Na današnji dan, 9. maja 1993. godine, u ranim jutarnjim satima započela je opsada Mostara, jedan od najtežih i najtragičnijih perioda u historiji grada na Neretvi tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nakon višednevnih tenzija i sporadičnih incidenata između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (AR BiH), sukob je eskalirao otvorenim artiljerijskim napadima na istočni dio grada. Mostar je tako postao poprište brutalnih borbi koje će trajati narednih devet mjeseci i ostaviti duboke posljedice po stanovništvo, infrastrukturu i ukupni društveni život grada.
Iako su sukobi između dotadašnjih saveznika bili najavljivani kroz političke nesuglasice i lokalne incidente širom Hercegovine, veliki broj Mostaraca vjerovao je da se otvoreni rat unutar grada može izbjeći. Međutim, 9. maja sve nade su srušene pod granatama koje su s okolnih brda i vojnih položaja ispaljivale snage HVO-a uz podršku Hrvatske vojske (HV). Cilj je bio brzom vojnom operacijom zauzeti kompletan Mostar i slomiti otpor jedinica AR BiH.
Već u prvim satima napada istočni dio grada našao se pod snažnom artiljerijskom vatrom. Građani su ostali odsječeni od ostatka zemlje jer su svi prilazi Mostaru bili blokirani, a komunikacije gotovo potpuno prekinute. Istovremeno su vođene žestoke borbe u centralnim gradskim ulicama, posebno na području Bulevara i Šantićeve ulice, gdje su se sukobljene strane nalazile na udaljenosti od svega nekoliko desetina metara.
Otpor AR BiH i stradanje civila
Snage 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, zajedno s pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, pružile su snažan otpor uprkos slabijem naoružanju i teškim uslovima. Braniteljima Mostara upućen je ultimatum da se povuku s desne obale Neretve do 10:30 sati, uz prijetnje masovnim artiljerijskim napadima ukoliko odbiju zahtjev. Ultimatum nije prihvaćen, nakon čega su sukobi dodatno intenzivirani.
Dok su se na linijama vodile teške borbe, u pozadini je započeo sistematski progon bošnjačkog stanovništva. Hiljade civila bile su prisiljene napustiti svoje domove i skloniti se na istočnu stranu grada. U tom periodu formirani su logori Dretelj i Heliodrom, koji su postali simbol stradanja, zatvaranja i zlostavljanja civila i ratnih zarobljenika. Ti logori bili su dio šire mreže pritvorskih centara pod kontrolom HVO-a, kroz koje su prošle hiljade ljudi.
Opsada Mostara bila je obilježena i humanitarnom katastrofom. Kontrolirajući sve prilaze gradu, snage HVO-a blokirale su dopremanje hrane, lijekova, goriva i humanitarne pomoći stanovništvu istočnog Mostara. Građani su mjesecima živjeli bez osnovnih životnih uslova, često bez vode i električne energije, izloženi svakodnevnom granatiranju i snajperskoj vatri.
Uprkos teškoj situaciji, jedinice AR BiH uspjele su tokom ljeta 1993. godine izvesti nekoliko značajnih vojnih akcija. Oslobođeni su pojedini pravci prema Buni i Blagaju, dok su na sjeveroistočnim prilazima gradu ostvareni važni uspjesi koji su omogućili djelimično ublažavanje pritiska na opkoljeni Mostar. Time je spriječen potpuni pad istočnog dijela grada.
Rušenje Starog mosta i kraj sukoba
Jedan od najtragičnijih i najsimboličnijih događaja tokom opsade dogodio se 9. novembra 1993. godine, kada je srušen Stari most, remek-djelo osmanske arhitekture i jedan od najprepoznatljivijih simbola Bosne i Hercegovine. Most, izgrađen u 16. stoljeću za vrijeme Osmanskog carstva, stoljećima je povezivao dvije obale Neretve i različite kulture, religije i narode Mostara. Njegovo rušenje izazvalo je šok i osude širom svijeta, a fotografije urušavanja mosta postale su simbol razaranja i tragedije rata u BiH.
Opsada Mostara i sukob između AR BiH i HVO-a okončani su nakon snažnog međunarodnog pritiska, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država. Dana 18. marta 1994. godine potpisan je Washingtonski sporazum kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine i prekinuti sukobi između dotadašnjih neprijateljskih snaga. Sporazum je označio kraj jedne od najtežih epizoda rata u Hercegovini.
Godinama nakon rata međunarodni sudovi bavili su se odgovornošću političkog i vojnog vrha tzv. Herceg-Bosne. U predmetu poznatom kao “Haška šestorica”, čelnici političkog i vojnog rukovodstva osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom. Presudama je utvrđeno postojanje organizovanog sistema progona, deportacija, nezakonitog zatvaranja, ubistava i drugih oblika zločina na područjima pod kontrolom Herceg-Bosne.
Danas, više od tri decenije nakon početka opsade, Mostar i dalje nosi ožiljke rata, ali istovremeno ostaje simbol opstanka, otpora i borbe za zajednički život. Sjećanje na žrtve i događaje iz 1993. godine predstavlja važan podsjetnik na posljedice rata i značaj očuvanja mira i međusobnog razumijevanja u Bosni i Hercegovini.