Vernesa Manov je bosanskohercegovačka književnica, umjetnica iz Bugojna i nastavnica bosanskog jezika i književnosti u „Prvoj osnovnoj školi“ u Donjem Vakufu. UNICEF-ova Šampionka inkluzije za 2018.godinu, čiji je fokus obrazovnog, umjetničkog i životnog djelovanja stvaranje humanih, kreativnih, obrazovnih, dobronamjernih okruženja unutar kojih će se svi ljudi, osjećati slobodno, poštovano i sretno.
2022. godine odlukom Asocijacije najboljih nastavnika iz zemalja bivše Jugoslavije našla se među 23 dobitnika i dobitnice priznanja „Najbolja nastavnica regiona“. Brojne nagrade rezultat su njenog inovativnog i kreativnog rada s djecom. Vernesa je primjer da je dobar rad, i u manjim sredinama uvijek primjetan i nagrađivan. Njen najaktuelniji umjetnički koncept je trenutno sevdah monodrama „ Điđa iz Džordžije ili sevdah na američki način“, a ekskluzivno nam je odala da je pedeset prvo izvođenje dogovoreno u Mostaru.
Koliko je rad s djecom izazovan i da li ste nekada poželjeli odustati i promijeniti profesiju?
“Rad sa djecom je izazovan prvenstveno zbog odgovornosti da ste dio građenja jedne ličnosti koja vrijeme i svijet odnosi svojim postojanjem u budućnost, ali i zbog spoznaje da se djeci samo jedanput dešava najmaštovitiji i najnježniji period života, najbitniji za osobu koja će postati kasnije. Od prvog trenutka početka rada s djecom, krajem devedesetih godina prošlog vijeka, pa sve do danas, ova misao mi je vodilja. Bez obzira nekad i na neadekvane i neželjene trenutke, lakše je prolaziti sve kad vam je diječija duša važna i ova energija koju joj obrazovanje i umjetnost može podariti u odrastanju. Bilo je teških trenutaka i ljudi koji su bili nemilosrdni i prema meni , kao i prema mnogobrojnoj prosvjetarskoj populaciji, a vezani su za nedostatak nastavne norme, nedostatke sredstava za rad i ostvarenje ciljeva, ali meni nikad nije naumpadalo da odustajem, čak štaviše, davalo mi je nevjerovatno čvrst stav da sve to treba prevazilaziti zbog djece, njihovih ciljeva i očekivanja. Mislim da sve što nam je sudbinom podareno kao misija življenja moramo iskorištavati kako bi svijet i življenje bili humaniji i zbog toga, evo, meni polazi za rukom da u već nekoliko međunarodnih programa bivam prepoznata što me raduje i motiviše, a i potvrđuje da je obrazovanje upravo profesija kojom se znam baviti.“
Dobitnica ste mnogih priznanja i nagrada. Šta je to što Vas motiviše u Vašem radu?
“Jeste, dobitnica sam na svakom polju na kojem djelujem, od obrazovanja, književnosti, umjetnosti mnogobrojnih međunarodnih nagrada i priznanja koji su često motivacija da nastavljate s radom i u vremenu i na prostoru u kojem se baš mnogo na nekom mikro planu to i ne cijeni, ali je itetako važno znati da radite nešto na mnogo većem planu, a to je bolji život djece i odrastanje što se ne može mjeriti ni čim drugim, bar kad su moja poimanja življenja u pitanju. Motivacija koju dobijem nastaju iz trenutaka truda da djevojčice i dječaci naprave scenski pokret pokrenut maštom i iskrenošću, da izgovore svoje prve osmišljene stihove ili prezentiraju u radio ili televizijskoj emisiji priče je najveći mogući pokretač bez kojeg ne bih mogla uživati ovoliko u svom poslu koliko to, evo uživam već skoro trideset godina.“
Provodite većinu svog vremena s djecom. Pored školskih aktivnosti, ulažete trud i u rad u vannastavne aktivnosti. Možete li nam reći nešto više o tome?
“Ulaskom u učionicu 1997.godine i polazeći se kroz obaveznu sekciju baviti i vannastavnim aktivnostima u prigradskoj školi shvatila sam da je onih četrdeset i pet minuta određenih za sekciju djeci nedovoljan vremenski okvir da pokažu sve što žele i znaju. Djeca i tinejdžeri iz tog vremena su mi postavili postulate na koji način nastavnica ili nastavnik moraju izabrati, ne da ostvare nastavnu normu za platu, već da pomognu djetetu naći njegov afinitet i u obrazovanju, a i u umjetnosti kojom se bave dramska, novinarska, jezička sekcija koje su fokus mog djelovanja u nenastavnim aktivnostima kroz koje svako dijete koje radi sa mnom pronađe put da nauči i usavrši i glumu, i rad na pripremi multimedijalnih emisija za radio i televiziju, da zna uraditi promociju knjiga, učestvovati u spotovima za obrazovne koncepte i slično. Znam reći, i nije u šali, da sam ja nominovana za Inovativnu nastavnu praksu pri COI Step by Step i za Šampionku inkluzije pri UNICEF-u zahvaljujući nevjerovatnom interesovanju moje ekipe iz sekcija u „Prvoj osnovnoj školi“ Donji Vakuf. Danas, kad se osvrćem na svoj dosadašnji period, počinjem shvatati da su mi djeca iz manjih životnih sredina i pokrenula ovoliki entuzijazam jer sam osjetila da im treba stvoriti prilike da pokažu koliko veliki talenti mogu da žive bilo gdje i bilo kad jer vrijeme tranzicije balkanskih zemalja, ne da ne nudi ništa, već sve i otežava do besvijesti.”
Pored toga što ste nastavnica bosanskog jezika i književnosti, ujedno ste i književnica, glumica, jednom riječju umjetnica. Koliko je teško biti kreativan u današnjem vremenu?
“Da, moj kreativni rad i djelovanje me nagradilo svim ovim „titulama“ jer sam se zaista kroz sve što radim isprofilisala i u književnicu, ali i umjetnicu koja je svoje ostale afinitete izgradila u umjetničke koncepte. Sve ove „titule“ vezane za životne profesije i zanimanja rezultat su velikih ljubavi i istinskih afiniteta prema svemu čim se bavim posljednjih dvadeset i više godina, i kao nastavnica, ali i kao umjetnica koja književnost, teatar i njegovanja pravih i bosanskohercegovačkih kulturnih vrijednosti i baštine oblikuje u obrazovne i umjetničke autorske koncepte. Autorica sam dvanaest književnih autorskih djela, u preko tridesetak zbornika međunarodne proze i poezije sam, također zastupljena, saradnica sam i autorica nekoliko televizijskih i radijskih projekata, kao i pet autorskih obrazovno-umjetničkih koncepata. Najaktuelniji moj umjetnički koncept je trenutno moja sevdah monodrama „ Điđa iz Džordžije ili sevdah na američki način“ i već petu godinu je izvodim po cijeloj zemlji i svijetu kako bi naše najveće književne, jezičke i kulturne vrijednosti bile promovisane na jedinstven način. Prije mjesec dana u Tičinu u Švicarskoj je izvedeno pedeseto izvođenje ove „life and love Điđine i Lutvine“ sevdah monodrame na američki način. Ekskluzivno Vama odajem da je pedeset prvo izvođenje dogovoreno u Mostaru, tako da Điđin kofer sevdaha putuje i dalje. Meni kreativnost služi kao uljepšavanje ionako teže sudbine koju nosim kroz život od rođenja, tako da sam odlučila da mi umjetnost i kreativnost budu neki lahor, krila, prostor bez težine i tako se i ponašam. Sve dok je lahko i vrijedi. Znaju oni koji me poznaju moj moto života: „Život je tavor, ali je art ljepota življenja!“ Zbog ovog sigurno i sve što je neminovno i teško i u kreativnom smislu, pretvaram u pozitivu kojom koračam dalje i kroz život i kroz kreativnost.“
Rad s djecom i prenošenje znanja je zaista plemenit poziv. Međutim, način na koji Vi radite s djecom predstavlja pozitivan primjer svim učiteljima i nastavnicima. Šta biste izdvojili kao prednosti rada s djecom u manjim sredinama?
“Postoje, nažalost, i danas, kod mnogih, i starijih i mlađih ljudi iz obrazovanja, uvriježeni stavovi naših generacijskih i civilizacijskih prethodnika: „U manjoj sredini može se manje raditi jer djeca i roditelji nisu u žiži interesovanja! Ako ih nešto zanima, neka ih roditelji ( i danas internet) nauče!) Ako malo bolje razmotrimo okolnosti, ovi stavovi su „ ni na nebu, ni na zemlji“ po svom smislu pred našim logikama. U prvim danima i mene su trebale „zabezeknuti“ životne i radne okolnosti, ali smatrala sam i tad, kao i danas, da „ DJECA SU DJECA I TREBA IM PONUDITI MAKSIMUM SVEGA U ŠKOLI KAKO BI IMALI KVALITETAN I MENTALNI I DUHOVNI RAST!“ Tako se ponašajući prema svim okolnostima i tegobama tada, danas, ja sam u svom životnom rastu najzahvalnija upravo generacijama djece iz Pajić Polja, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Bugojna, što su pokazali tu snagu i želju za znanjem i umijećima i motivisali me da se i ja kao njihova nastavnica u školama iz ovih mjesta, kao voditeljica dječije scene u Teatru „Fedra“, danas kao pokretač aktivnosti sa djecom i mladima u svom kreativnom „Verniart studiju“ koji djeluje širom Evrope i svijeta, ponašam bez stigme, bez predrasuda i bez uskogrudnosti. I nakon, evo, skoro tridesetak godina bavljenja svim ovim o čemu gore govorih, i danas pred beskrajnim vasionama dječijih i tinejdžerskih bića, koja su sve suprotno od poimanja onih kojima sujete stješnjavaju vidokruge, stanem ukazujući im na mogućnosti kreativnosti koja uljepšava, a ne umanjuje svijet oko nas. Drago mi je što sam djeci i mladima danas u mnogo slučajeva „vjetar u leđa“ i što mi se obrate kad i sami imaju kreativne ideje da im pokušam pomoći u njihovim ostvarenjima.“
Za kraj podijelite s nama Vaše najljepše iskustvo u dosadašnjem radu s djecom?
“Kad radite s djecom srecem, kako radim ja, onda je nemoguće izdvojiti najljepše jer je kompletno iskustvo rada s djecom ono najljepše u našim životima. Zavisno od onog što će stvarnost pokrenuti nekad u nama, nekad će to biti neki nastup u kojem smo pomagali drugoj djeci, nekad gostovanje na jednoj sarajevskoj televiziji, nekad neka sreća što smo veliki snijeg u subotnje jutro prevazišli i došli u Malu salu KSC Bugojna na teatarsku probu, nekad će to biti nagrada dobivena u Trebinju i posvećena školskoj ekipi jezičko-novinarske sekcije, nekad neki stih napisan tinejdžerskom dušom i donesen da kažem za koju je to ocjenu, a nekad neka mašnica ili kravata sa proslave Međunarodnog dana djeteta. Ipak, najsvježija je sreća trenutno zbog toga što sam u svom Priručniku za kreativni razvoj „BAJKE IZ KLOVNICINE ČITAONICE“ dala priliku svojim učenicama i učenicima iz „Prve osnovne škole“Donji Vakuf da se ostvare kao moji ravnopravni saradnici i urednici tekstova i crteža koje su samostalno priredili uz stručne tekstove odraslih i za prvo, a uskoro i drugo izdanje ovog priručnika.“
“Na kraju, ako mogu, zahvalila bih se Majdi Velić na prilici da se predstavim u okviru Vašeg portala i pohvalila Vas za ideju da se govori o ovim temama više.”
