Prošle godine, u novembru mjesecu, gotovo tiho i bez ozbiljnog institucionalnog epiloga, Bosna i Hercegovina je svjedočila jednom od najvećih cyber napada na obrazovne institucije. Internacionalni Univerzitet u Sarajevu bio je meta organizirane hakerske grupe.Tražen je novac, a kada novac nije isplaćen, podaci su završili na dark webu, jer institucija nije pristala na ucjenu. Dio informacija o studentima, zaposlenicima, plate, interne informacije, sve je postalo roba na dark webu. Slučaj nikada nije do kraja rasvijetljen javnosti, a javnost nikada nije dobila jasno objašnjenje – Ko je odgovoran u sistemu?
Danas, godinu dana kasnije, obrazovni sistem ponovo je meta, ovog puta u Tuzlanskom kantonu. Osnovne i srednje škole evakuišu se zbog prijetnji o postavljenim bombama u samim ustanovama. Kako Raport navodi, mailovi dolaze sa ruskih domena, traži se novac i što je najopasnije, u poruci se navodi da je riječ o „borbi za muslimane”. Ponovo imamo klasičan model ucjene, ali sadržaj poruke nije nimalo klasičan, ovo više nije samo prijetnja radi iznude novca, ovo je narativ i poruka koja se pažljivo gradi godinama o muslimanima u Bosni i Hercegovini, odnosno Bošnjacima.
Kada se ova dva slučaja posmatraju odvojeno, može se reći da je riječ o kriminalu.Ako se posmatraju zajedno, pojavljuje se obrazac po kojem se vrti: 1.Obrazovne institucije. 2.Digitalni napad. 3.Ucjena. 4.Kriptovalute. 5.Strah i na kraju, identitetska etiketa. U prvom slučaju, institucija biva hakirana, podaci se iznose, a odgovornost ostaje maglovita. U drugom, škole se dovode u stanje opsade, a ucjena se direktno vezuje za muslimane. Ne kao žrtve, nego kao navodni povod.
To je tačka u kojoj cyber kriminal prestaje biti samo kriminal, a postaje instrument. Kada se u prijetećem mailu spomene „borba za muslimane”, to nije poruka muslimanima. To je poruka državi, međunarodnoj zajednici, pokušaj da se Bošnjaci ponovo stave u okvir koji im se decenijama nameće, okvir ekstremizma, radikalizma, sigurnosnog rizika. I tu dolazimo do suštine problema. Bosanski muslimani, Bošnjaci, se u ovom narativu ne pojavljuju kao meta ucjene, nego kao izgovor, kao alat, kao etiketa kao dimna zavjesa iza koje se skriva klasičan kriminal, ali sa potencijalno ozbiljnim političkim posljedicama.
Najopasnije u svemu nije ni hakerski napad, ni lažna dojava o bombama, najopasnije je to što institucije šute ili govore previše oprezno. Tišina stvara prostor za interpretacije. U Bosni i Hercegovini, interpretacije nikada nisu neutralne, ako se ne kaže jasno da je riječ o kriminalu, reći će se da je riječ o ideologiji, ako se ne demantuje narativ, on će se sam proširiti, ako se ne zaštiti društvo činjenicama, uništit će se strahom. Ovo nije samo pitanje sigurnosti škola, ovo je pitanje sigurnosti društva, jer kada se dozvoli da se obrazovanje pretvori u metu, a identitet u oružje, onda više nismo suočeni sa izolovanim incidentima. U tom slučaju, suočeni smo sa sistemskom ranjivošću.
I dok čekamo zvanične istrage, međunarodnu saradnju i „rad na slučaju”, ostaje ključno pitanje: Da li smo svjesni kakva se, u realnom vremenu proizvodi slika o Bosni i Hercegovini?
Piše Muhamed Duraković