Glavom i bradom, znači razumom i statusom, sam bio prisutan na sastanku u Srpskom Humanitarnom Udruženju ”Dobrotvor” sa predstavnikom SAD ambasade, koji je počeo riječima da su komunisti u Jugoslaviji zabranili rad ovog društva. Prekinuo sam uvodno izlaganje riječima da kao bivši član SKJ ne dozvoljavam da se govore neistine o mojoj državi i širi propaganda. Imali smo takav sistem da humanitarna udruženja nisu bila potrebna, narod se nije hranio po javnim kuhinjama. Cijelo društveno uređenje je bio humano i socijalno, tako da nisu bila potrebna nikakva humanitarna udruženja. Crveni krst smo morali prihvatiti pošto su nam ga nametnuli silom.
piše Duško Bošković
Pogađate šta se desilo dalje. Izbačen sam ih tog srpskog udruženja i iz revolta prešao u Crnogorce. Nijesu Srbi najugroženiji u Sarajevu, nego Crnogorci, niti smo konstitutivni niti nam daju da radimo u srpskim društvima i udruženjima. A pripadnici drugih vjera nas ipak gledaju kao Srbe, jer govorimo isti jezik i imamo ista imena i prezimena, i isto se ponašamo uz neke sitne nijanse.
Sličnu sudbinu sam doživio i u drugom srpskom društvu Srpskom Prosvjetnom i Kulturnom Društvu “Prosvjeta”. Negodovao sam na njihove izjave da su ih komunisti ukinuli u Jugoslaviji da bi oteli njihovu imovinu – zgradu koju smo dodjelili jednom državnom preduzeću. Rekao sam da je postojanje udruženja njihovog tipa u Jugoslaviji sasvim nepotrebno. Čemu postojanje udruženja koje baštini srpsku kulturu na nivou udruženja, kada je cijela država u redovnom školskom obrazovanju učila u najvećoj mjeri srpske pisce i baštinila se srpska kultura kroz redovno, obavezno školovanje.
Kada sam predložio upravi “Prosvjete” da održi promociju knjige jednog banjalučkog autora u svojim prostorijama, rekli su mi da napišem dopis što sam i uradio, ali evo već preko godinu dana čekam odgovor. Kada sam predložio istim ljudima da održe promociju zbirke poezije jednog sarajevskog pjesnika i slikara, rekli su da napišem dopis, što sam i uradio, i evo još nemam odgovor. Kada sam predložio istim ljudima da organizuju u svojim prostorijama izložbu fotografija sarajevskih fasada sarajevskog autora, rekli su mi da napišem dopis, što sam i uradio, ali mi je prijedlog odbijen u prozapadnom stilu, ide gomila teksta gdje te hvale, a na kraju te pljunu.
Znači Boro, Milan i Duško nemaju prolaz da se iskažu svijetu preko srpskog društva, ali zato ima neko ko nema srpsko ime, kome su organizovali izložbu fotografija zgrada po bjelosvjetskim gradovima i to bez pisanja ikakvih dopisa. Po nekakvoj meni nepoznatoj proceduri i pravilu. I onda kažu da ne postoji i kod nas “duboka država”.
Povrijeđen ovakvim bahatim i osionim ponašanjem i kako bih spriječio da mnogi sarajevski Srbi ne pređu u Crnogorce ili druge nacije, pisao sam Akademiji nauka Republike Srpske da razmisle o tome, da li je opravdano da neke organizacije koriste u svom imenu riječ “srpsko”. Dobio sam odgovor da nije to moguće niti pravno niti normama definisati.
Poruku slične sadržine sam poslao i u SANU, ali nijesam još dobio odgovor, pa se i sam pitam da li je to uopšte Srpska ANU ili je to ipak samo Akademija Nauka i Umjetnosti Srbije, koja se samo bavi Srbijom, ostali je Srbi ne interesuju.
Većini ljudi je poznat pojam “sarajevskog nadrealizma” kojeg sam i ja očigledno dio, pošto mi je palo na pamet da osnujem Srpsko Pjevačko Društvo “Muhadžeri” i da pjevamo ilahije i kaside.
Ko će to da mi zabrani da koristim riječ “srpsko” ili da mi osporava upotrebu te riječi?
A krst se na crkvi nakrivio ili mi se čini…
