U ramazanskim danima, ulice gradova širom Bosne i Hercegovine krasi miris somuna. Dugački redovi mještana koji čekaju da kupe ovo posebno i mnogima najdraže pecivo, dobro je poznata pojava u prediftarskim satima. Međutim, miris somuna koji dolazi s Baščaršije iz pekare “Poričanin” je za mnoge Sarajlije, ipak onaj najdraži. Za somun iz ove pekare, kako kažu, vrijedi čekati.
Zbog toga smo se i mi danas uputili prema pekari Poričanin, u ulicu Safet-bega Bašagića, gdje nas je srdačno dočekao vlasnik, Mehmed Poričanin. O tradiciji koja traje preko 100 godina i porodičnoj ljubavi prema ovom poslu, popričali smo s Mehmedom koji nam je otkrio kako je započela ova priča.
“S radom u pekari je započeo amidža, koji je došao u Sarajevo na zanat i potom 1923. godine otvorio pekaru. Prvenstveno je radnja bila na Gorici, a 1953. je otvorena ova ovdje na Baščaršiji, i od tada nismo mijenjali lokaciju. Ja sam već sa 7 godina bio u pekari. Završio sam tehničku školu, ali u struci nisam nikada radio. Vezao sam se za ovaj posao i ostao sve do danas.”
Prisjetio se Mehmed i kako su nekada izgledale pekare, te za šta su se koristile. “Amidža, mlađi brat i ja na Bembaši smo prodavali perece u improvizovanom sanduku koji smo vozili na dječijim kolicima. Pekara je uglavnom bila uslužna djelatnost, a to znači da su ljudi donosili hranu da se ispeče. Pite, lonac i slično. Takva je bila i naša prva pekara koju je amidža otvorio.”
Posao svog amidže naslijedio je Mehmed, a njega njegove kćerke. Kako nam kaže sretan je jer od 22 zaposlena radnika, 8 čini njegova porodica, tačnije njegove kćerke, zetovi i unučad. “Imam tri kćerke koje su nastavile posao. Dvije rade ovdje u pekari, a jedna u hotelu koji smo napravili prije 5 godina. Tradiciju sam nastavio ja, a sada i moje dvije kćerke. Da nema moje djece sumnjam da bismo nastavili tradiciju. One su zavoljele ovaj posao i siguran sam da će se tradicija nastaviti, jer su zaljubljene u posao u pekari, a on se može obavljati samo ako volite to što radite.”
Koliko je važna ljubav za ovaj posao, govori i to da je tajni recept dobrih somuna upravo ljubav. Naš sagovornik se našalio da je pitanje koja je tajna za pravljenje somuna, jednako pitanju kako se oženio. “Za pravljenje somuna nema tajne, to je isto kao da me pitate kako sam se oženio. To jednostavno zavoliš i uđeš u taj posao. Za dobre somune potrebna je samo ljubav. U danima Ramazana dnevno se proda dvije do tri hiljade somuna.”
Ono što predstavlja problem kod gotovo svih zanata, pa tako i kod rada u pekarama, jeste nedostatak radne snage. Mladima je posao u pekarama pretežak, a kako nam je rekao Mehmed, polako se gubi i ljubav prema ovom zanatu.
“Nema ljubavi koju su ljudi nekada posvećivali ovom poslu. Nedostaje radna snaga, ali i znanje. Ovo je težak posao i mlade generacije danas ne mogu izdržati ovaj tempo rada, posebno mlade djevojke koje dođu na zanat, na kraju posao traže u drugim djelatnostima. Pekara zahtijeva 365 radnih dana kao i noćni rad, vikendima se također mora raditi. Ja ću izdržati, a za omladinu ne znam.”
Na pitanje da li se rad u pekari modernizavao pomoću mašina ili se i dalje ručno radi, Mehmed odgovara: “U ovom dijelu pekare i dalje se koriste zidane peći. Tu se ništa nije promijenilo, jedino se malo pomažemo plinom, da bi proces išao brže. Imamo i takozvanu modernizovanu pekaru gdje se pravi pecivo pomoću mašina, ali somun se i dalje izrađuje ručno i peče u zidanim pećima. To je mukotrpan posao, ali daje najbolje rezultate.”
Ono što ga posebno raduje jeste rad u danima Ramazana, kada po somun dolaze stanovnici iz cijelog grada. Tako se često obraduje kada vidi stare poznanike i prijatelje. “Poseban je užitak raditi u danima Ramazana. Dolaze ljudi iz svih dijelova Sarajeva, koji su nekada živjeli ovdje. Dolaze stari prijatelji i poznanici, tako da je i to jedna od čari ovog posla.”
“Čaršija ima po svijetu, ali Baščaršija je jedna. Ovo nema nigdje, jedinstveno je. Puno različitih ljudi koji dolaze, a posebno u ljetnim danima turisti koji su oduševljeni našim proizvodima.”, dodao je za kraj našeg razgovora Mehmed.
Iako smo pekaru Poričanin posjetili oko 14 sati, red za somune je već bio veliki, a kako nam je rekao Mehmed sve do iftara će biti tako. Na odlasku nas je počastio somunima, koje smo jedva čekali poslužiti za iftar. Sa prelijepim utiscima napustili smo porodicu Poričanin, koji su nas još jednom podsjetili da je tradicija bogatstvo koje vrijedi čuvati.
