Čudno je neko vrijeme došlo. Ljudi dopuštaju da stvari vladaju njima, a ne oni stvarima. Na primjer, telefoni. Tako mali uređaji s ogromnim kapacitetom moći, da čovjek ne povjeruje. Moram priznati olakšale su nama, živim bićima, te spravice mnoge stvari, ali mi ih u granicama normale koristiti, ne znamo.
Jednostavno je to tako u prirodi čovjeka, teško se može odvojiti od onoga što mu se svidi. Veliki broj istraživanja urađeno je na temu javljanja ovisnosti kod ljudi, pa tako i kada je riječ o ovisnosti prema, kako ih nazvasmo, pametnim telefonima. Rezultati jednog istraživanja pokazali su da je čak 47% ispitanika priznalo da su ovisni o svojim telefonima.
Bilo da se radi o igricama, društvenim mrežama, tekstualnim porukama ili mailovima, postoji mnogo načina na koje aplikacije za pametne telefone privlače korisnike i otežavaju odvraćanje pogleda. Tako nerijetko uhvatimo svi sami sebe kako listajući i gledajući videe na nekoj od društvenih mreža, željenih 15 minuta odmora pretvorimo u sat vremena.
Međutim, ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da su tinejdžeri skloniji da postanu ovisni o mobilnim telefonima nego bilo koja druga starosna grupa. Razumljivo je donekle i zašto, mladi žele pratiti trendove, a bez pametnih telefona i profila na društvenim mrežama, teško da mogu. Za njih se ponekad život dešava na tim uređajima i virtualna stvarnost jedina je koju poznaju.
Priča iz Trogira
Tako me jučer iznenadila vijest koja je brzo obišla region, o napadu roditelja na nastavnika u jednoj školi u Trogiru. Nije ovo prvi sličan slučaj, ali kada pročitate ovakvu vijest obično pomislite da je ponašanje nekog nastavnika prema nekom učeniku bilo krajnje neprofesionalno. Ali i u ovoj priči glavnu ulogu igra naš famozni pametni telefon.
Naime, prema pisanju hrvatskih medija učenica je tokom nastave koristila mobitel, a kada je nastavnik to vidio, tražio je da mu ga preda do završetka nastave. Nakon toga se učenica navodno poslužila mobitelom kolege iz razreda i svog oca obavijestila da joj je oduzet mobitel. Njen otac je došao u školu, ušao u razred i nastavnika udario šakom u glavu.
Incident se desio u Osnovnoj školi Majstora Radovana, a splitska policija je potvrdila da je muškarac uhapšen, dok je nastavniku pružena liječnička pomoć. Za HRT se oglasila i Antonija Mirosavljević, šefica Udruge ravnatelja osnovnih škola, te poručila. “Oštro osuđujem napad na učitelje. Isto tako, moram reći da to nije ni prvi slučaj, a mislim da neće biti ni zadnji u našim školama, s obzirom na to da na neki način roditelji prelaze granice, a od toga da prijete fizički, da su prema svojoj djeci prezaštitnički.
A činjenica je da danas učitelji, odnosno svi djelatnici u školi, nemaju adekvatne zaštite. Odavno je srozan ugled učitelja i škola, odavno ne vjeruju roditelji, a i javnost školama i našim učiteljima, pa se tako događaju ove stvari. Ono na čemu moramo poraditi je mentalno zdravlje naših učenika, na preventivnim programima koji se već provode u našim školama, međutim, nužno je hitno pojačati djelovanje odgojno-obrazovnog sustava na izgradnji pozitivnih vrijednosti i empatije koja je zapravo u našem društvu nestala.”
Ima li mjesta za telefon u učionicama?
Kako u našoj zemlji, tako i u Hrvatskoj zakonom nije zabranjena upotreba telefona u školama, ali sve veći broj škola slijedi primjer zemalja koje su to već učinile. Smatraju da se time smanjuje ometanje nastave, poboljšava koncentracija učenika, te postiže veća pismenost i socijalizacija.
Jedan od primjera je i Osnovna škola Čerin u Čitluku čije je Vijeće roditelja i škole u saradnji s Učiteljskim vijećem donijelo odluku o zabrani donošenja i upotrebe mobitela u školi. Ako učenik iz opravdanog razloga (bolest ili drugi opravdani razlog) ponese mobitel u školu dužan je prije početka nastave o tome obavijestiti učitelja, razrednika i dežurnog nastavnika, pojasnili su iz škole, dodavši da ako se kod učenika pronađe mobitel, isti se oduzima i predaje u vijeću škole te se informira direktor.
Provođenju ove mjere pridružilo se i dvadeset osam splitskih osnovnih škola. Aktiv direktora jednoglasno je usvojio novu uredbu u kućnom redu po kojoj učenicima nije dozvoljeno koristiti mobitele tokom nastave i odmora. Kazali su da ne zabranjuju mobitel kao uređaj jer on ima i svoju obrazovnu svrhu, ali da ga učenici mogu koristiti samo uz dozvolu učitelja.
Aleksej Leon Gajica, mladi ambasador za prava djece i mladih Evropske Unije poručio je da njegovi prijatelji dijele njegovo mišljenje, te da telefone u školama ne treba zabraniti.
“Moje mišljenje je da se mobiteli ne bi trebali zabranjivati u školama jer kad god se nešto brani, onda to želimo samo još i više. Škola je ustanova u kojoj se uči i educira, a ne zabranjuje. Škola i roditelji mogu nas naučiti dobrim i korisnim stranama mobitela i općenito IT tehnologije i isto tako upozoriti na negativne strane prekomjernog korištenja mobitela. Mi mladi smo odrasli uz mobitele i ne poznajemo život bez njih, oni su na neki način sastavni dio našeg života. I da, i ja se igram ponekad na mobitelu. A tko ne? Volim isprobavati nove stvari i zabaviti se, ali mi nakon nekog vremena dosade i prelazim na nešto novo. Ono što najviše volim raditi je istraživanje i potraga za informacijama i zato mi mobitel i računalo najviše služe.”
Ako ne zabraniti korištenje telefona u školama, onda makar ograničiti upotrebu za vrijeme nastave, kada bi ih učenici, uz dopuštenje nastavnika ili učitelja, mogli koristiti u edukativne svrhe ili u slučaju hitnih situacija. Jasno se treba razgraničiti vrijeme za učenje, igru i zabavu. Ne održi li se još malo autoriteta koji je ostao, priče tipa ove iz Trogira gledat ćemo svaki dan.
Sjetimo se primjera Švedske koji je neke obradovao, a neke iznenadio svojom nedavnom odlukom. Riječ je o ukidanju tableta i vraćanju udžbenika i knjiga u sistem školovanja. Švedska vlada je za vraćanje knjiga u škole samo 2023. godine na raspolaganje stavila 60 milijuna eura. Ministrica za obrazovanje Lotta Edholm posebno zahtijeva da učenici osnovnih škola ponovo više čitaju.
“Problem s digitalizacijom je što je većim dijelom nametnuta odozgo. Prosvjetni radnici su bili protiv, ali su imali osjećaj da ih nitko nije slušao. Digitalna nastavna sredstva su za stariju djecu. Znamo da, prema istraživanjima mozga, mala djeca uopće ne bi trebala dolaziti u kontakt s ekranima.”
“Mnogi roditelji također žele da vratimo knjige. Jer, s knjigom mogu lakše razumjeti što dijete treba naučiti za sljedeći test, umjesto da im se daje neki papir ili samo link”, kaže ministrica Edholm za Deutsche Welle.
Kako nestaje autoritet?
Dok se nekada znalo koja je uloga učitelja, a koja učenika i koja su njihova prava, danas se izgleda situacija obrnula. Riječ učitelja se poštovala, ponekad više nego i riječ roditelja. Ne poslušati ga ili mu odgovoriti nije dolazilo u obzir. Učitelji su zauzimali posebno mjesto u našim mladim životima. Htjeli smo da svojim znanjem i ponašanjem, njih učinimo ponosnima.
Ipak su to osobe koje su nas učile prvim, temeljnim stvarima poput čitanja, pisanja, lijepog ponašanja. Osobe koje vječno pamtimo i čije preneseno znanje svakodnevno koristimo. Plemeniti su to ljudi, koji cijeli svoj život posvete prenošenju znanja djeci, koja će danas-sutra izrasti u velike ljude.
Pogledajmo šta se danas dešava. Autoritet se polako gubi, učenici prijete raznim napadima, bombama, donose oružje u škole, neki nažalost i uspiju u svojim planovima. Dok su učitelji bespomoćni, nesigurni da li smiju obavljati svoj posao, jer kako vidimo niko im ne garantuje da neće biti napadnuti.
Tako i zbog jednog pametnog telefona, koji izgleda jeste oružje, bi napadnut nastavnik jedne osnovne škole u Trogiru, i nije jedini. Sjetimo se slučaja i iz susjedne nam Srbije, kada je u Tehničko-tehnološkoj i poljoprivrednoj školi “Despot Đurađ” u Smederevu došlo do tučnjave prošle godine, nakon što je nastavnik pokušao oduzeti telefon učeniku na času.
Izgleda da je čovjekov izum pametnog telefona, pametniji od njega samoga, pa iz dana u dan svima nama kontroliše život i kroji sudbinu. Reklo bi se: “Sam pao, sam se ubio.” Konkretno inspirisana ovom situacijom pitam se ko danas drži autoritet u školi: učitelj, učenik ili pametni telefon? A u nekim ostalim životnim sferama moglo bi se polemisati imali li ga uopšte?
