Iako niko ne dovodi u pitanje pjevačke sposobnosti Halida Bešlića, ono što je posljednjih dana, nakon njegove smrti, izazvalo veliku pažnju jesu priče koje kruže javnošću o tome kakav je Halid bio čovjek i koliko je ljudima pomagao.
Mnogi su se pitali zašto Halid Bešlić više od dvadeset godina nije nastupao u Beogradu, a on je o tome govorio i sam.
U vremenima kada su skromnost i dobrota sve rjeđe osobine, sjećanja na Halida Bešlića podsjećaju nas zašto je ovaj legendarni pjevač bio mnogo više od muzičara.
Iza velikih hitova i prepoznatljivog glasa stajao je čovjek čije je srce kucalo za druge za komšije, prijatelje i rodni kraj podno Romanije.
Helikopter s hranom
Među brojnim pričama o Halidovom karakteru posebno se izdvaja ona iz jedne zime u njegovom rodnom kraju, kada je snijeg odsjekao sela od svijeta.
Tu priču je u svom putopisu zabilježio pisac Josip Mlakić, prema kazivanju mještanina Pere Budeše, koji i danas živi u Halidovom zaseoku Vrapci.
„A Halid… čovjek i po, kažem ti! Neke godine snijeg nas zatrpa, bude ga i po dva metra. Javi se Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: ‘Pero, imate li šta da jedete? Mogu ja zamoliti da pošalju helikopter da vam izbace hranu dok snijeg ne prođe samo reci!’ Ljudina, eto ti!“ prisjeća se Pero.
Knežina, selo podno Romanije odakle potiče Bešlić, često zna da bude potpuno odsječeno od svijeta. Upravo tada, svjedoče mještani, Halid je pokazivao svoje pravo lice jednostavnog, velikodušnog i iskreno brižnog čovjeka.
„Nikada ga nije zanimalo ko je koje vjere ili nacije gledao je samo kakav je ko čovjek. I nikada se nije stidio svog kraja, ovih livada gdje je odrastao“, dodaje Pero, pokazujući na brdo gdje je mali Halid nekada pjevao i igrao se s vršnjacima.
Porodični korijeni i djetinjstvo uz oca Muju
Halidov otac, Mujo Bešlić, bio je zidar i radnik iz naroda njegov prvi i najveći uzor. Pero Budeša se sjeća kako mu je Mujo pomagao oko gradnje kuće, učeći ga zanatu i poštenom radu.
U toj skromnoj kući, priča Pero, „zaplakao je i mali Halid ali kao da je već tada raširio ruke i zapjevao“.
Iz tog jednostavnog doma ponikao je čovjek koji će kasnije pjevati pred desetinama hiljada ljudi ali nikada neće zaboraviti svoj prag i one koji su mu pomogli da stane na noge.
Čovjek iz naroda koji nikada nije zaboravio odakle je
Mještani Knežine kažu da je Halid redovno dolazio u svoje selo donosio poklone, raspitivao se za zdravlje starijih i pomagao koliko je mogao.
Za njih on nikada nije bio „zvijezda“, već „njihov Halid“ isti onaj momak koji je nekada pjevao na vašaru i pomagao komšijama da prije kiše unesu seno u štalu.
Njegova skromnost bila je toliko prirodna da je često odbijao pohvale, govoreći da „nije učinio ništa posebno“. A upravo ta jednostavnost činila ga je velikim.
Humanost bez reklame i pompe
Tokom ratnih godina, dok su mnogi tražili spas, Halid je u svom stanu u Štutgartu primio dvadesetak izbjeglica.
Kako je ispričao muzičar Sejo Sexon, „malo ko bi to učinio bez reklame i interesa Halid je to radio iz čiste ljudskosti“.
Godinama kasnije, kada su Bosnu i Hercegovinu 2014. godine pogodile poplave, Halid je otvorio vrata svog motela „Bešlić“ u Semizovcu, nudeći utočište svima koji su ostali bez doma.
„Neka se ljudi smjeste, imaju gdje da prespavaju, sve ćemo riješiti“, rekao je tada jednostavno.
Glas dobrote koji traje duže od pjesme
Priča o Halidovim dobrim djelima ima mnogo. Nikada nije tražio medijsku pažnju niti se hvalio onim što je činio.
Čak i kada se reflektori ugase, svjetlost koju je ostavio i dalje sija u srcima onih koji su ga poznavali i onih koji su ga poštovali izdaleka.
Njegova dobrota i plemenitost inspirisale su i načelnika opštine Sokolac, koji je najavio podizanje spomenika u Knežini u znak zahvalnosti čovjeku koji je proslavio svoj kraj, ali ga nikada nije zaboravio.
„Mnogo je pomogao ljudima ovog kraja, zaslužuje da mu se Knežina oduži“, poručio je načelnik. Prenosi novi.ba