Od specijalne škole do doktorata: priča Lejle Ibrahimi
Kada su je 2004. godine, umjesto u redovnu, uputili u specijalnu osnovnu školu, Lejla Ibrahimi (1997) već je imala odlične rezultate na inicijalnim testovima. Ipak, dijagnoza – cerebralna paraliza i sporije kretanje – bila je presudna da sistem odabere lakši put za sebe, a teži za nju.
Dvije decenije kasnije Lejla je doktorantica biologije na PMF-u u Sarajevu, autorica naučnih radova i istraživanja koja unapređuju nastavu. Ključ preokreta bile su prilagodbe u formatu učenja, podrška okruženja i sufinansiranje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
Ovo je hronika jedne „tvrde“ inkluzije: kako su dijete i porodica prolazili kroz specijalnu osnovnu i srednju školu, administrativne barijere i neusaglašene nastavne planove, da bi stigli do budžetskog studija, magisterija i doktorata. Uloga Fonda u tom procesu nije bila fusnota, već mehanizam koji je akademske ambicije učinio ostvarivim i mjerljivim.
„Bila sam gladna znanja“
Iako je sve testove riješila odlično, Lejla je upućena u Centar „Vladimir Nazor“. Razredi su bili mali, a program prilagođen učenicima s kognitivnim poteškoćama, što je za nju značilo usporen tempo učenja.
„Rekli su mami da se razvijam iznad prosjeka, ali da je zbog strabizma i sporijeg hoda bolje da idem u specijalnu školu. Morali smo ih poslušati. Često mi je bilo dosadno jer bih sve zadatke završila mnogo prije drugih.“
Osnovnu školu završila je kao učenik generacije, ali je u srednjoj uslijedio novi problem: četverogodišnje obrazovanje u specijalnoj školi priznavalo se tek kao treći stepen, pa su joj vrata medicine bila zatvorena. Tek psihološka procjena iz Centra za mentalno zdravlje promijenila je tok – potvrđeno je da ima natprosječnu inteligenciju, uz fizička ograničenja.
Prelazak u redovni sistem
Zbog želje da upiše fakultet, Lejla je nakon višemjesečnih procedura probno uključena u Srednju školu za okoliš i drvni dizajn, smjer ekološki tehničar. Vrlo brzo pokazala je svoje znanje, pa su je profesori zvanično uveli u dnevnik i organizovali polaganje razlika.
„Imali smo test koji je razred pao, a ja sam ga uradila za četvorku. Iako nisam imala mikrobiologiju, jedina sam uspjela riješiti taj test. Tada je profesorica rekla: ‘Nećeš više gubiti godine, dosta si ih već izgubila’.“
Prekvalifikaciju je završila za godinu i po, s maksimalnim prosjekom 5.0, i tako stekla diplomu četverogodišnje srednje škole.
PMF i nova barijera
Biologija je bila njen izbor i ljubav, ali na Prirodno-matematičkom fakultetu naišla je na novu prepreku: pismene bolonjske ispite i sporo pisanje. Rješenje je bilo prelazak na usmeno ispitivanje.
„Na vježbama sam bila odlična, ali pismeno nisam stizala završiti ispite zbog usporene motorike. Kad su profesori shvatili da problem nije u znanju nego u brzini pisanja, prešla sam na usmene ispite i tada su ocjene počele rasti.“
Rezultat: prosjek 8,60 na prvom ciklusu i 9,75 na drugom. U tom periodu oblikovala je i svoje profesionalno usmjerenje – prema fiziologiji i anatomiji, često pomažući kolegama da razumiju gradivo.
Magisterij i naučni rad
Magistarski rad posvetila je mjerenju znanja studenata o klimatskim promjenama – uzroci, posljedice i mjere ublažavanja. Iz tog istraživanja proizašao je naučni članak „Research on climate change knowledge among students of Department of Biology“, objavljen u Godišnjaku Biološkog instituta. Mentor, prof. dr. Mahir Gajević, prepoznao je vrijednost njenog rada i podržao objavu.
„Rad je postao izvor na predmetima ‘Ekologija čovjeka’ i ‘Zaštita životne sredine’. Lijep je osjećaj kad tvoj tekst popuni prazninu u literaturi.“
Magistarski rad bio je prva ozbiljna potvrda u naučnoj zajednici, ali i odskočna daska za doktorat.
Doktorat i uloga Fonda
Lejla je bez dileme nastavila na treći ciklus – doktorat iz obrazovne biologije. Tema njenog istraživanja su efekti alternativnih metoda učenja, oblast gotovo neistražena u regionu, s direktnim utjecajem na ishode nastave.
„Želim da biologija bude opipljiva, da učenici razumiju svoje tijelo, a ne samo da ga crtaju“, kaže ona.
Međutim, doktorat je donio i ozbiljne finansijske izazove – školarina i troškovi često predstavljaju nepremostivu prepreku. Upravo zato je naglasila presudnu ulogu Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom:
„Fond je promijenio moj kontinuitet i tempo. Bez njihovog sufinansiranja, treći ciklus bi bio nerealno spor ili čak nemoguć.“
Poruka za kraj
Danas, pred završetak doktorata, Lejla cilja dalje od vlastitog uspjeha. Želi da svaka učionica bude poticajno okruženje, s prilagođenim sadržajem i tempom za svakog učenika.
„Ako želite ostvariti snove, ne odustajte. Bolest nije kraj; nijedno stanje nije kraj. Bit će dobrih i loših dana, ali ključna je vjera u sebe. Mi kao društvo moramo naučiti prihvatati različitost. Fondovi koji podržavaju obrazovanje osoba s invaliditetom most su ka jednakim šansama i svako treba da ih iskoristi.“
Lejlin put pokazuje šta znači stvarna inkluzija: kad se format ispita prilagodi (usmeno umjesto pismenog), kad škola prizna talenat (ulazak u dnevnik, polaganje razlika), a Fond pokrije troškove trećeg ciklusa. Rezultati su mjerljivi – prosjeci, objavljeni radovi, metode koje povećavaju razumijevanje u razredu. Njen uspjeh nije samo lični, već dokaz da društvo napreduje onoliko koliko uspije podići one kojima je najteže. Prenosi Klix.