Ukoliko se nalazite u Tuzli ili je tek planirate posjetiti, sigurno ćete čuti za kafić u kojem rade osobe s Down sindromom. Prije nekoliko dana je naša ekipa boravila u Tuzli i obišla Klub Zmajevo srce.
Priča o ovom kafiću obišla je cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali tek kada kročite u taj lokal možete doživjeti i sami osjetiti istinsku ljepotu onoga što oni rade. Ono što je sigurno jeste da nam ovakvih priča treba više, te da je Klub Zmajevo srce dokaz da i ostali gradovi u našoj zemlji mogu ispisati stranice iste priče.
Klub bio pred zatvaranjem
U tekstu koji smo objavili na Dan osoba s Down sindromom, spomenuli smo i ovu pozitivnu priču iz Tuzle. Međutim, sada kada smo posjetili ovo mjesto saznali smo od vlasnika Omera Isovića s kakvim se sve poteškoćama susreću i kako Tuzlaci gledaju na cjelokupnu ideju.
“Pogledajte kafiće do nas i ovaj naš, sve će Vam biti jasno. Mi se i dalje borimo s predrasudama, ali opstajemo. Situacija je mnogo bolja nego što je bila kada smo kafić otvorili u centru. Na novoj lokaciji radimo mnogo bolje, posebno između 11 i 14 sati. Tada mogu reći da je špica.”
Isović je ipak naglasio da u kafić dolaze dobri ljudi koji s namjerom dođu da kod njih popiju kafu ili sok. “Zanimljivo mi je da neki prođu, pozdrave se s radnicima i onda sjednu negdje drugo. Ipak, nama dolaze dobri gosti, Tuzlaci, koji svrate s namjerom kao Vi sada jer su čuli za nas. Ekonomski ni sada ne stojimo dobro, ali kiriju imamo uplaćenu unaprijed uz pomoć raznih donacija. Naša priča živi i mi opstajemo.”
Kako kaže i sam je ratni vojni invalid, te je kroz iskustvo novinarskog rada shvatio da se sa predrasudama ove populacije bore cijeli život. Ističe da su dobili i institucionalnu podršku koja im puno znači, ali društvo i dalje treba naviknuti da su populacije poput osoba s Down sindromom ravnopravan dio društva.
“Imam namjeru nastaviti s ovim projektom i u budućnosti ga i širiti, ali sve u svoje vrijeme.”, zaključio je Isović.
Kako sam provela nekoliko sati u Klubu Zmajevo srce
Klub sam posjetila u ranim jutarnjim satima, tako da kada sam došla nije bilo nikoga. Odmah sam se sjetila medijskih naslova koji su jedno vrijeme pisali o zatvaranju ovog lokala. Nadala sam se ipak da sam samo došla rano, te da će uskoro stići još gostiju.
Sjela sam unutra i djevojka koja je radila me ljubazno uslužila. Ono što sam prvo primjetila bili su crteži i ukrasi koji su bili posvuda. Male korpice na stolovima u kojima je stajao šećer, također. Pila sam svoj sok i razgledala šarene zidove, te nisam mogla da ne primjetim koliko je sve čisto i uredno.
Ubrzo je stigao još jedan gost koji je naručio kafu i posmatrajući ga sam shvatila da je redovan gost koji tu dolazi često. U kafić je zatim ušao i vlasnik, te nas srdačno pozdravio i sjeo u baštu kafića. Inače, prostor ovog kluba uopšte nije mali, a i u bašti se nalazi dosta stolova.
Zatim sam započela razgovor s djevojkom koja me uslužila. Rekla je da se zove Hana i da joj je taj dan tek treći radni. Inače studira, a u kafiću pomaže kolegama koji dolaze u 10 sati i rade svoju smjenu. Rekla mi je da će tog dana doći Edita, te da je čovjek koji je maloprije sjeo u baštu vlasnik kluba. Hana je oduševljeno pričala o radnoj atmosferi koja tu vlada, te planovima za organizovanje roštilja u sklopu njihove bašte.
Kada sam joj rekla da sam novinarka i da planiram napisati priču o njihovom klubu bila je presretna. Nije znala da je priča o Klubu Zmajevo srce stigla do Sarajeva, ali i ostalih dijelova Bosne i Hercegovine. Kazala je kako su kolege vrijedne i marljive, a ja sam jedva čekala upoznati Editu.
Došla je dok sam sjedila u bašti i razgovarala s vlasnikom. Upoznale smo se, a njen osmijeh bio je prva stvar koju sam primjetila. Malo po malo, bašta je počela da se puni i vrijedna Edita pažljivo je bilježila šta gosti žele piti, te im bez ikakvih problema, radosna i puna poleta nosila narudžbe.
U pauzi dok je čekala da Hana napravi kafe uspjele smo malo porazgovarati.
“Ne bih mijenjala ovaj posao ni za šta.”, započela je Edita, te nastavila, “Kada nema posla, samo uzmem krpu u ruke i brišem stolove, odmah gosti dolaze. Ovdje me svi zovu šefica, vjerovatno zbog godina. Kada smo otvorili kafić u centru nije bilo toliko ljudi, sada je puno svaki dan, pogotovo vikendom, vidiš da ni ja nemam vremena popiti svoju kafu.”
Vjerujte mi da odavno nisam upoznala osobu koja radi svoj posao s osmijehom na licu koji je uvijek prisutan. Edita je imala puno gostiju da usluži, te joj nisam htjela više smetati. Uslikale smo se, pozdravile s nadom da ćemo se opet Hana, Edita i ja vidjeti.
Bilo mi je drago što se ipak ispostavilo da sam to jutro došla rano, te da zato nije bilo gostiju na samom početku. Moram priznati da su Editinim dolaskom, počeli stizati i gosti. Ostavila sam ih da rade, presretna, srca punog ljubavi. U Klubu Zmajevo srce zadržala sam se duže nego što sam mislila, te sam sigurna da ću ih ponovo posjetiti.
