Vijeće ministara BiH donijelo je odluku koja je podigla veliku prašinu u političkim krugovima, a odnosi se na izdvajanje dodatnih 32 miliona KM iz budžeta institucija BiH za kupovinu nove zgrade za Upravu za indirektno oporezivanje.
Ova suma, u kombinaciji sa već postojećim iznosom od 67,5 miliona KM, bit će iskorištena za kupovinu zgrade od Mileta Radišića, kuma Milorada Dodika, za ukupno 99,5 miliona KM.
Ova odluka izazvala je oštre reakcije političara i analitičara, a najglasniji je bio predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Milan Miličević, koji je istakao da ova situacija “ogoljuje vlast na nivou BiH”. Miličević je ocijenio da se radi o klasičnom primjeru bahatosti i korupcije, te je upitao: “Zar je normalno da uslov svih uslova i vitalni nacionalni interes bude Radišićeva zgrada, a ne izgradnja ‘Buk bijele’, koja bi donijela ekonomske koristi za sve građane Republike Srpske i BiH?”
Kritičari ove odluke ne skrivaju svoje nezadovoljstvo, smatrajući da se političari na vlasti ponašaju kao da su “u raskalašenom luksuzu”, ignorirajući stvarne ekonomske potrebe građana. Iz tih redova dolazi upozorenje da bi za istu sumu novca mogli biti realizirani infrastrukturni projekti i pomognuta privreda, dok bi zgrada za UIO, u suštini, bila luksuzni objekt za političke interese.
Ova situacija također dolazi u kontekstu više godina političkih nesuglasica između vlasti i opozicije, u kojima se vlast, prema riječima Miličevića, bavila “prepucavanjima” iza zatvorenih vrata, dok su građani prolazili kroz “nezapamćenu egzistencijalnu krizu”. Miličević nije propustio priliku da pozove na ostavke čitavog Vijeća ministara, jer, kako tvrdi, takva afera ne bi smjela proći bez političkih konsekvenci.
Afera oko kupovine zgrade nije prvi put da se na površinu iznose navodi o političkoj korupciji i nesposobnosti vlasti da odgovori na stvarne potrebe građana. Čini se da je, sudeći prema kritikama iz opozicije, izgradnja objekta za UIO postala “patriotizam” u izvršnoj vlasti, dok su ekonomski razvoj i interes građana stavljeni u drugi plan. Ovdje se jasno vidi, kako tvrdi opozicija, da iza svakog političkog dogovora stoji interes – onaj lični i politički, koji podrazumijeva bogaćenje i jačanje vlastite pozicije, dok stvarne potrebe naroda padaju u drugi plan.
Iako vlast pokušava opravdati ovu odluku kao nužnu i zakonitu, javnost sve više sumnja u pravičnost ove odluke. Korupcija i nepravilnosti u postupcima kao što je ovaj izazivaju duboko nepovjerenje u institucije, a Bosna i Hercegovina još uvijek čeka pravu političku promjenu koja bi zaista stavila interese građana ispred ličnih ambicija političara.
Miličević zaključuje: “Da postoji trunka morala u društvu, nakon ove afere čitavo Vijeće ministara bi podnijelo ostavke.” Međutim, pitanje je hoće li vlast ikada biti dovoljno odgovorna da prepozna ozbiljnost situacije i donese potrebne promjene. Za sada, sve ukazuje na to da su političari na vlasti previše zaokupljeni vlastitim interesima kako bi se zaista bavili problemima sa kojima se susreću obični građani.