Generalni direktor Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, dr. Ismet Gavrankapetanović, u emotivnom intervjuu prisjetio se 2. maja 1992. godine, dana kada je počela potpuna opsada Sarajeva, te teških dana koje su on i njegove kolege proveli liječeći stotine ranjenih u ratnim uslovima.
“Nestalo je sve što je bilo prije toga”
– Sjetim se proljeća, najdražeg dijela godine… Ali i straha, zbunjenosti, odlazaka kolega ljekara. U smjenama smo svakim danom vidjeli sve manje onih koji ostaju, a sve više ranjenih. Bolnica je bila prepuna. Imao sam osjećaj da je rat udario čekićem po našim životima i razbio sve – prisjetio se Gavrankapetanović.
“Drugog maja sam bio dežurni”
– Tog dana sve je bilo mirno do oko 11 sati, a onda su počele padati granate. Imali smo 118 povrijeđenih u kratkom roku. Radio sam u prijemnom sa sestrom Emilijom, i soba u kojoj smo bili se tresla od udara, kao da radimo u pokretnoj kući – opisao je haotične prizore.
“Novi nivo straha – 27. maj i prvi masakr na Markalama”
Govoreći o 27. maju, istakao je kako je to bio njegov prvi kontakt s masovnim ranjavanjima.
– U roku od pet-šest minuta došlo je 150 teško ranjenih. Bolnica bez struje, bez lijekova, bez zavojnog materijala. Ranjenici su ležali po podovima hodnika i holova. Radili smo trijažu, pomagali su i ljudi koji nisu medicinari, ali se nisu mogli nositi s prizorima – kazao je.
“Ne možete naučiti kako raditi dok vas granatiraju”
– Mi smo učili hirurgiju, ali nismo učili kako liječiti kad nemate ništa, ni svjetla, ni vode, ni lijekova, kad vam ranjenike ponovno ranjavaju granate. Jednom smo operisali djecu, pa su ih ponovno ranili na odjeljenju, zajedno sa sestrama. I njih smo morali operisati ponovo – rekao je.
“Čuvali smo čast hirurgije”
– Na kraju rata, od 40 ortopeda i 40 traumatologa, ostalo je samo nekoliko nas. Radili smo danima bez prestanka. Taj duh Sarajeva se ne zaboravlja. Mislim da smo imali rezultate jer smo liječili ne samo znanjem nego i srcem. Ljubav prema ljudima nas je nosila – naglasio je.
“Hirurgija Sarajeva je svjetska baština”
Gavrankapetanović je govorio i o iskustvima koja su iz Sarajeva prenosili širom svijeta – od Bolonje do Edinburga i Heidelberga.
– Sjećam se predavanja u Češkoj, gdje su anesteziolozi plakali dok smo opisivali kako smo liječili ranjene. To iskustvo Sarajeva nije samo naše – to je dio svjetske medicinske baštine – zaključio je.