Sarajevo, 12. oktobar 2025. Danas se nije opraštalo samo Sarajevo. Oproštaj od Halida Bešlića, legende čiji je glas obilježio generacije, postao je događaj koji je ujedinio ljude širom svijeta. Iz Sarajeva su odjekivale emocije koje su se prelile u Beč, Toronto, Berlin, Sydney, Mostar i mnoge druge gradove. Hiljade ljudi, svako na svom mjestu, pjevalo je iste stihove koji su obilježili živote.
Ispred Vječne vatre, u samom srcu Sarajeva, okupilo se više od 15.000 ljudi. Bio je to prizor koji se rijetko viđa, grad u tišini, suzama i pjesmi.
Skup je otvoren izvedbom pjesme „Sarajevo, ljubavi moja“ Kemala Montena, koju je izveo dječiji hor. Ti nježni glasovi ispunili su prostor i dotakli srca prisutnih. Bila je to poruka mladih generacija da se ljubav i ponos nikada ne gase.
Nakon horne izvedbe, program je nastavljen video obraćanjem glumca Enisa Bešlagića, koji je ujedno bio i pokretač ovog skupa. Vidno potresen, zahvalio je svima koji su došli, rekavši: „Halid nas je naučio da budemo ljudi i da pjevamo srcem.“ Njegove riječi su izazvale dug aplauz i suze kod mnogih prisutnih.
Kolege i prijatelji u suzama
Uslijedila su obraćanja kolega i prijatelja koji su s Halidom dijelili život, scenu i emocije.
Hanka Paldum je govorila uživo. Njene riječi bile su teške od emocije: „Halid je bio naš brat, naš ponos i naša pjesma.“
Nazif Gljiva, autor mnogih njegovih hitova, prisjetio se njihovih zajedničkih početaka i rekao: „Kad bi Halid otpjevao pjesmu, ona bi prestala biti moja, postajala je pjesma naroda.“
Ademir Kenović, filmski reditelj, govorio je o Halidovoj vedrini i ljudskosti, dok je Emir Hadžihafizbegović istakao da je Halid bio simbol Bosne, čovjek koji je nosio svoju zemlju u glasu.
Dražen Žerić Žera kazao je da Halidova muzika nikada neće prestati da odzvanja jer je pripadala svima, a ne samo jednom vremenu.
Samir Kadirić, njegov dugogodišnji saradnik i prijatelj, prisjetio se zajedničkih trenutaka i rekao: „Halid je bio stub, i na sceni i van nje. Kad bi on došao, sve bi postajalo lakše.“
Na kraju, okupljenima se obratio Dino Bešlić, Halidov sin:
„Hvala moje Sarajevo i cijelom svijetu za sve što ste uradili za mog tatu. “
Njegove riječi dočekane su dugim aplauzom i suzama.
Jedan glas, jedan narod, jedan Halid
Halidove pjesme odzvanjale su Titovom ulicom i okolnim zgradama. „Miljacka“, „Romanija“ i „Ja bez tebe ne mogu da živim“ pjevale su se zajedno, tiho, s rukama na srcu, dok su mnogima oči bile pune suza.
U isto vrijeme, u gradovima širom svijeta, od Beča do Toronta, od Zagreba do Sydneyja, ljudi su se okupljali, palili svjetla i pjevali iste stihove. Bio je to svjetski lanac emocije i ponosa, dokaz da Halidova pjesma ne poznaje granice.
Halid je ostavio dušu svima nama
Na kraju skupa, dok su posljednji tonovi „Miljacke“ odzvanjali Sarajevom, hiljade ruku podigle su se u zrak. Niko nije govorio, sve je bilo rečeno kroz pjesmu, pogled i tišinu.
Halid Bešlić je otišao, ali njegova pjesma ostaje. Ostavio je dušu svima nama, u svakom glasu koji zapjeva, u svakoj uspomeni i u svakoj emociji koja nas spoji kad čujemo njegove stihove.
Halid Bešlić nije bio samo pjevač. On je bio osjećaj, dom i dio svakoga od nas.
I zato, sve dok postoji pjesma, postojat će i on.Bio je to čovjek koji nikada nije zaboravio odakle je. Jednostavan, skroman i uvijek svoj. Halid nije trebao velike riječi da bi bio velik dovoljan je bio njegov osmijeh, ruka na ramenu, ili toplo “kako si, brate moj”. Imao je dar da svakog čovjeka učini važnim, da svako osjeti da je viđen i poštovan.
Nije bio samo legenda pjesme, bio je legenda dobrote. Svojom tišinom je govorio najglasnije, a kroz svoje pjesme davao snagu onima koji su je gubili. Bio je prijatelj narodu, čovjek koji je u sebi nosio Bosnu onakvu kakvu volimo ponosnu, prkosnu i punu srca.
Zato ga danas svi osjećamo kao bliskog, kao nekog našeg. Halid Bešlić je otišao, ali njegov duh ostaje u svakoj dobroj riječi, u svakom stisku ruke, u svakoj pjesmi koja nas spaja.
Halid nije bio samo glas jednog naroda.
On je bio čovjek koji je znao voljeti