Seksualno zlostavljanje djece u Bosni i Hercegovini nije samo krivično djelo — to je rana koja se ne vidi, ali traje cijeli život. I dok se o mnogim društvenim problemima govori otvoreno, o ovome se najčešće šuti. Šuti se u porodicama, u školama, u komšiluku. A tišina, kako su pokazala brojna iskustva, često bude najveći saveznik počinitelja.
Kada dijete prvi put progovori
Stručnjaci koji rade s djecom kažu da je najveći trenutak hrabrosti upravo onaj kada dijete odluči nekome reći šta mu se desilo. Mnoga od njih do tog trenutka prođu kroz mjesece ili godine straha, manipulacije i krivice.
„Djeca se najčešće boje da im neće vjerovati, ili misle da su sama kriva“, kaže jedna psihologinja iz Sarajeva. „To je teret koji nijedno dijete ne smije nositi.“
Zabrinjava i činjenica da broj prijava raste — ne zato što je zlostavljanja više, već zato što se djeca sve češće usuđuju progovoriti. Ipak, stručnjaci upozoravaju da je broj neprijavljenih slučajeva i dalje ogroman.
Online prostor – novo igralište za predatore
Dok većina roditelja vjeruje da je dijete sigurno u svojoj sobi, stvarnost je mnogo mračnija. Internet je otvorio vrata novim oblicima manipulacije, ucjenjivanja i vrbovanja.
Djeca su često lakovjerna, znatiželjna i emotivna — što ih čini lakim metama. Predatori ne dolaze uvijek s prijetećim porukama; najčešće se predstavljaju kao prijatelji, vršnjaci, neko ko „razumije“.
Roditelji često ne primijete prve znakove: sakrivanje mobitela, nagle promjene u ponašanju, povlačenje, strah od odlaska u školu, ili prekomjerno vrijeme na mrežama. A kada se nešto otkrije — šok je ogroman.
Sistem koji se bori, ali još uvijek kasni
Institucije u Bosni i Hercegovini rade svoj posao, ali spor, ponekad nesinhroniziran i pretrpan sistem često ne pruža djeci brzu i potpunu zaštitu.
Sudski procesi traju dugo, postupci se ponavljaju, djeca se više puta ispitiju, a počinitelji ponekad dobijaju kazne koje javnost smatra nepravedno niskim.
Organizacije koje rade s djecom već godinama upozoravaju da je potrebna bolja edukacija nastavnika, roditelja, pa čak i zdravstvenih radnika — jer su oni najčešće prvi koji mogu primijetiti da je nešto pogrešno.
Komšije koje „nisu ništa čule“
Možda najtužniji dio cijele priče je reakcija okoline.
U mnogim slučajevima, komšije, rodbina ili čak najbliži članovi porodice „ne žele da se petljaju“, „ne žele probleme“ ili misle da je bolje „ne dizati prašinu“.
Time se zapravo štiti počinitelj, a djeca ostaju potpuno sama.
Posebno je bolno kada zlostavljanje dolazi iz kruga osobe kojoj je dijete trebalo vjerovati — roditelja, člana porodice, trenera, nastavnika, komšije. Dijete tada ne gubi samo sigurnost — gubi i povjerenje u svijet.
Nada postoji — i počinje od nas
Iako se čini da je borba protiv seksualnog zlostavljanja djece teška i spora, nije bez rezultata.
Sve više mladih prijavljuje nepristojne poruke i sumnjiva ponašanja. Sve više roditelja razgovara sa svojom djecom o internetu. Sve više škola organizuje radionice o sigurnosti. I sve više slučajeva izlazi na vidjelo.
Promjena ne dolazi u jednom danu — ali počinje prvim korakom: vjerovanjem djetetu.
Šta možemo učiniti odmah?
• Razgovarati sa svojom djecom — iskreno, bez straha, bez tabua.
• Naučiti ih da NIKADA nisu kriva ako im neko nanosi zlo.
• Prijaviti sumnju — jer bolje je pogriješiti u prijavi nego u šutnji.
• Podržati žrtve, ne osuđivati ih.
• Zahtijevati od institucija brže postupanje i veće kazne.