U Bosni i Hercegovini izborni procesi su često obilježeni glasanjem „protiv“, a znatno rjeđe jasnom podrškom određenim politikama ili programima. U praksi to znači da se glas često daje kao način da se spriječi pobjeda druge opcije, a ne nužno kao izraz povjerenja u onu za koju se glasa.
U takvom političkom okruženju uloge se kontinuirano mijenjaju, a strategije brojnih stranaka godinama se oslanjaju upravo na taj odnos „za“ i „protiv“. S obzirom na to da se nalazimo na kraju 2025. godine i da se približavaju Opći izbori 2026, zakazani za početak oktobra, jasno je da se političke poruke, javni nastupi i aktivnosti stranaka trebaju posmatrati u predizbornom kontekstu.
U tom okviru i opozicione stranke, uključujući SDA, koja je opozicija na nivou države, Federacije BiH, Kantona Sarajevo i još nekih kantona, intenzivirale su svoje javne aktivnosti. Iako se one formalno ne nazivaju predizbornom kampanjom, njihova učestalost i sadržaj jasno ukazuju na pripremu za izbore, što je uobičajena praksa za opoziciju.
Ono što se posebno ističe u javnom diskursu jeste percepcija da je izborni ishod već unaprijed poznat, zasnovana na uvjerenju da su stranke Trojke razočarale značajan dio birača i da zbog toga neće biti u poziciji da ponovo formiraju vlast. Takav stav može imati uporište u dijelu javnosti, ali postavlja se pitanje da li je, osim kritike aktuelne vlasti, građanima ponuđen i jasan plan konkretnih promjena, kako bi se glasalo „za“, a ne ponovo „protiv“.
Tokom decembra SDA je održala više tribina, uključujući i skupove namijenjene dijaspori, među njima i u Beču. Na tim događajima predsjednik stranke Bakir Izetbegović iznio je niz ambicioznih najava, poput značajnog povećanja plata i penzija u narednih osam godina, intenzivne izgradnje infrastrukture i jačanja političkih pozicija Bošnjaka. Te poruke čine osnovu prepoznatljivog narativa stranke uoči izbora.
Jedan od centralnih motiva tog narativa odnosi se na formiranje Vlade Federacije BiH 2022. godine, kada SDA nije ušla u vlast. Taj događaj se u političkoj komunikaciji često koristi kao primjer političkog zaobilaženja izborne volje, što sada predstavlja važan element u pokušaju mobilizacije biračkog tijela pred izbore 2026. godine.
S druge strane, stranke Trojke su prilikom formiranja vlasti sa SNSD-om i HDZ-om nastupile s najavama novog političkog pristupa, reformi i drugačijeg načina upravljanja. Slična obećanja davana su i ranije, kada su vlast formirale druge političke opcije, što ukazuje na kontinuitet političke retorike u bh. prostoru.
Važno je, međutim, istaći da u političkom sistemu Bosne i Hercegovine realizacija obećanja rijetko zavisi isključivo od jedne stranke. Koalicije se najčešće formiraju iz političke nužnosti, a ne isključivo na osnovu programa i dugoročnih strategija. Koja god stranka ili blok osvoji većinu unutar bošnjačkog biračkog tijela, neminovno ulazi u koalicione odnose sa strankama iz Republike Srpske i hrvatskog političkog korpusa, što podrazumijeva složene pregovore i kompromise.
Zbog toga se svako izborno obećanje mora posmatrati kroz prizmu političke realnosti, odnosa snaga i institucionalnih ograničenja. U sistemu u kojem su blokade i uslovljavanja česta pojava, malo je toga što se može sa sigurnošću garantovati. Najave o velikim ekonomskim pomacima u dužem vremenskom periodu treba sagledavati i u kontekstu inflacije, ekonomskih kretanja i globalnih okolnosti.
I raniji periodi vlasti pokazuju da se određeni pozitivni trendovi, poput rasta zaposlenosti, ne mogu jednoznačno pripisati politici pojedinačnih stranaka, kao što ni infrastrukturni projekti često nisu realizovani planiranom dinamikom. Primjeri dugotrajnih i skupih projekata dodatno ukazuju na ograničenja sistema.
Zbog toga je za ozbiljan politički iskorak, pored oslanjanja na nezadovoljstvo birača, potrebna jasna, razrađena i realna strategija, uz spremnost na kompromis koji neće biti na štetu države. To podrazumijeva više stručnosti u donošenju odluka, manje politizacije svakodnevnih pitanja, jačanje institucionalne stabilnosti i dugoročan pristup razvoju.
Posebno je važno da se dijaspora ne posmatra isključivo kao glasačko ili finansijsko tijelo, već kao potencijalni partner u razvoju, kroz stvaranje uslova za ulaganja i efikasniju administraciju. Također, ključni su planovi za rasterećenje privrede, nezavisno pravosuđe i imenovanje kompetentnih kadrova.
To su elementi iz kojih bi sve političke opcije, bez obzira na poziciju ili opoziciju, trebale crpiti svoju politiku i viziju, umjesto oslanjanja na strahove, podjele i kratkoročne političke dobitke. Prenosi Klix.