Muhammed Huzeyfe Kucukaytekin, član posade broda „Mikeno“, podijelio je potresno svjedočanstvo o napadu izraelskih snaga, pritvaranju i borbi za dostojanstvo nakon pokušaja probijanja blokade Gaze u sklopu humanitarne Sumud flotile. Flotilu od oko 50 plovila i gotovo 1.000 aktivista iz 44 zemlje pokrenuta je s namjerom da dostavi pomoć Palestincima, a Muhammed, koji već 15 godina živi u BiH, priključio se ekspediciji u Barceloni krajem augusta.
Prema njegovim riječima, najdramatičniji trenutak desio se u noći 2. oktobra. Dok su se približavali ciljanoj zoni, vojni čamac im se prišao i započeo napad vodenim topovima. Udarci su trajali oko 15 minuta, pritom su pokušavali oboriti jarbol i prevrnuti brod. Unatoč snažnom pritisku i opasnosti, posada je nastavila ploviti brzinom od šest do sedam čvorova. Kapetan Adnan i Muhammed nalazili su se na kormilu dok su talasi i mlazovi slane vode udarali sa svih strana, uz povrede među članovima posade.
Kada je postalo jasno da „Mikeno“ neće stati, izraelske snage pojačale su pritisak. Više puta su naredili da se motor isključi, ali posada je odlučila da ne postupi po naredbi. U jednom trenutku, član posade iz SAD-a davao je tihe upute kako zadržati kurs — sve dok je napad ponovo otežavao upravljanje. Tek kasnije su saznali da su bili veoma blizu teritorijalnih voda Gaze, što im je dalo nadu i osjećaj ponosa jer su se uspjeli približiti cilju više od ostalih brodova.
Nakon presretanja, svi su privedeni i prebačeni u luku Ašdod, gdje su svjedočili različitim oblicima tretmana koji su, kako tvrdi Muhammed, služili zastrašivanju. Bili su vezani, pokrivenih očiju, prebačeni u vozilo bez prozora i zadržani satima u skučenom prostoru bez zraka. U zatvoru je, navodi, vladala nehumana atmosfera — tri dana bez adekvatne hrane i vode, prisilne situacije i loši higijenski uslovi. Neki su bili upućeni da piju vodu iz WC-a, na što su se mnogi ipak oglušili zbog neizvjesnosti o njenoj ispravnosti.
I pored svega, Muhammed opisuje otpor i zajedništvo među aktivistima. U ćelijama su ljudi pokazivali različite reakcije — jedni su psovali, drugi su glasno učili Kur’an, a treći pjevali „Bella Ciao“. Uprkos prijetnjama i pokušajima zastrašivanja, niko iz njihove grupe nije pokazao strah u očima. Nakon tri dana u pritvoru, turska ambasada pomogla je u oslobađanju, a aktivisti su prebačeni prvo u Tursku, gdje su dobili odjeću i mogli napustiti avion s dostojanstvom.
Muhammed iz ovog iskustva nosi poruku nade i međusobne solidarnosti. Ističe da je dirljivo vidjeti ljude iz različitih krajeva svijeta koji su riskirali život zbog istog cilja — pomoći ugroženima. Iako vjeruje da će Palestina jednog dana možda postići blagostanje, naglašava da borba mora biti dugoročna i šira od pojedinačnih sukoba. On govori o sistemskim problemima koje vidi u globalnim politikama i poziva na kontinuitet i širu strategiju borbe protiv onoga što smatra nepravdom.
Po povratku u Sarajevo, prvo je posjetio šehidsko spomen-mezarje „Kovači“ i nadgrobni kamen Alije Izetbegovića, čiju misao smatra inspirativnom. Poručuje da je važno ostati na putu i nastaviti borbu — ne nužno zbog brzog rezultata, već zbog vrijednosti samog zalaganja i solidarnosti među ljudima koji se bore za pravdu.