Ramiz Nukić široj javnosti bio je poznat kao čovjek koji je svakodnevno hodao po šumama istočne Bosne, tragajući za kostima ubijenih u genocidu u Srebrenici 1995. godine.
I sam Ramiz je u tim šumama preživio genocid u julu spomenute godine, na putu od Potočara do Nezuka. On i hiljade drugih muškaraca išli su tada “Srebreničkim maršem smrti” kako bi spasili svoje živote i stigli na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Na tom putu ubijeni su mu otac, dva brata, amidža i mnogi drugi dragi ljudi.
Nedaleko od Nukićeve kuće, na brdu Kamenica, kolona je 12. jula 1995. upala u zasjedu, kada je više stotina ljudi ubijeno u granatiranju i raketiranju. Ramiz je preživio i izbjegao u Tuzlu, odakle se s porodicom 2004. vratio na ognjište, u svoju potpuno uništenu kuću. Od tada je neumorno tragao za posmrtnim ostacima ubijenih.
U početku je tražio kosti svog oca i svoja dva brata, koje nije pronašao. Njihovi posmrtni ostaci kasnije su identifikovani u masovnim grobnicama dalje od ove lokacije. Nukić je u okolnim šumama pronašao više od 300 posmrtnih ostataka žrtava genocida, više nego ijedan drugi pojedinac, sve dok ga bolest u tome nije spriječila.
Teren je obilazio svojim malim traktorom s prikolicom. Tokom pregleda, skoro svaki put bi pronalazio stvari koje su pripadali ubijenima, a vrlo često i ljudske kosti. Iako nikad nije pročitao ni jednu knjigu anatomije, znao je tačno razlikovati kosti i odrediti kojem dijelu tijela pripadaju.
U jednom od intervjua za Anadolu Agency (AA), Nukić je opisao svoj proces traganja za kostima
“Ja pronađem, javim njima (Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine) i oni dođu da snime i pokupe. Onda ide njihova procedura. Za to vrijeme, ja i dalje tragam. Radim to da obradujem porodice, iako nije to baš neko radovanje, ali ipak i jeste jer kada nađeš kosti makar znaš gdje ćeš ukopati te posmrtne ostatke. Hoću da pomognem porodicama jer znam kako je meni bilo teško dok nisu pronašli kosti mog oca i braće”, ispričao je Nukić, naglasivši da je teško pronaći kompletno tijelo nakon toliko godina, ali i da je svaka kost jako bitna.
Sa svojom porodicom živio je veoma skromno. Bavio se stočarstvom i poljoprivredom, a svaki slobodan trenutak koristio bi za potragu posmrtnih ostataka. Ramiz je to doživljavao i kao svojevrstan vide borbe protiv negiranja genocida u Srebrenici.
Nažalost, od države nikada nije dobio nikakav vid pomoći ili podrške za svoju potragu. Tek je posthumno, prošle godine dobio posebnu zahvalnicu za doprinos u promovisanju i razvoju Općine Stari Grad pojedincima i kolektivima.
Godine 2022. Ramizu je dijagnosticiran karcinom pluća, zbog čega je u nekoliko navrata bio hospitaliziran u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, gdje je i preminuo 8. novembra iste godine, u 63. godini života.
I na ovu, 29. godišnjicu genocida u Srebrenici sjećamo se Ramiza i njegove upornosti da se ubijeni u genocidu pronađu i na dostojan način pokopaju u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima.