Vlada Federacije BiH odlučila je isplatiti jednokratnu novčanu pomoć penzionerima u iznosima od 50 i 100 KM, što je, prema tvrdnjama vlasti, odgovor na poboljšanje njihovog socijalnog statusa.
Međutim, za mnoge penzionere, ova pomoć ne predstavlja ništa više od gesta koji će samo nakratko prikriti duboke probleme s kojima se suočavaju.
Na prvu, iznos od 50 KM za penzionere s prihodima do 1.000 KM, te 100 KM za one koji primaju zajamčenu penziju, sigurno ne može biti dovoljna kompenzacija za realne potrebe starijih osoba, koje već dugo žive u nesigurnosti i siromaštvu. Penzioneri su odavno zahtijevali veću pomoć – 200 KM za one čija primanja ne prelaze 1.000 KM i 100 KM za one sa višim primanjima. Na kraju, osim što nisu ispunjeni ovi zahtjevi, iznos pomoći je gotovo simboličan, što jasno ukazuje na to da Vlada, iako osigurava sredstva, ne prepoznaje ozbiljnost situacije.
Pitanje je, naravno, koliko je ova odluka stvarna pomoć, a koliko politički motivirani potez pred izbore. Bilo koji političar ili stranka koja želi zadržati naklonost penzionera mogao je ponuditi veće iznose, ali očito je da su razmjeri socijalne pomoći u BiH uvijek sekundarni u odnosu na političke kalkulacije.
Štaviše, iako je jasno da je novac osiguran iz budžeta FBiH za 2024. godinu, stvarni iznos koji će doći do penzionera bit će manji od planiranog. Proces isplate ovisi o brzini Federalnog zavoda PIO, a kako često biva, birokracija može otežati ili usporiti isplatu, što dodatno ugrožava samu efikasnost ove mjere.
Izračunano je da će ukupno biti potrebno oko 37 miliona KM za isplatu pomoći za 402.579 penzionera, od čega najveći iznos odlazi onima koji primaju minimalne penzije. Međutim, zanemaruje se činjenica da su penzioneri već više puta pokazali da nemaju samo materijalne, već i druge, važnije probleme: lijekove, hranu, struju, grijanje, te sve ono što je neophodno za dostojanstven život.
Iako je novčana pomoć dobrodošla, ona je samo privremeno rješenje za sistemski problem – zastarjeo i neodrživ penzioni sistem koji nije u stanju osigurati penzionerima stabilne i dostojne iznose za život. Kako bi ova pomoć zaista imala smisla, trebalo bi se raditi na dugoročnim reformama, a ne na ad hoc rješenjima koja nemaju pravi uticaj na svakodnevni život građana.
U konačnici, vladajući su još jednom pokazali da im je lakše ponuditi trenutnu pomoć, nego se suočiti s ozbiljnim reformama koje bi mogle unaprijediti životnu sigurnost penzionera. Bez dubokih promjena u sistemu, penzioneri će, nažalost, i dalje biti suočeni s istim izazovima i nepravdom koja ih prati već decenijama.