Još jedan slučaj ubistva u našoj zemlji dogodio se protekle noći u Tuzli. Moglo bi se reći da pucnjave, ubistva i tuče postaju naša svakodnevnica. Prethodni slučajevi dokaz su devijantnih ponašanja mladih osoba. Međutim, ovaj posljednji u Tuzli počinio je policijski službenik. Kome se obratiti za pomoć onda kada zakažu oni koji su tu da nas zaštite? A izgleda da su zakazali svi sistemi. Zakazalo je društvo.
Da li je sigurnosna situacija ugrožena?
Prof.dr. Nedžad Korajlić, redovni profesor i bivši dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu rekao nam je da je sigurnosna situacija zabrinjavajuća, ali još uvijek nije ugrožena, te objasnio: “Ovakvi događaji dobivaju domino efekat, zna se dešavati da se slučajevi kopiraju na sličan način. Ne smijemo doći u situaciju da dođe do narušavanja sigurnosne situacije, ali moramo unaprijed predviđati potrebe, pratiti zahtjeve sigurnosnih službi i pokušati popuniti prazne prostore. Ova dešavanja za nas građane predstavljaju opasnost i daju osjećaj nesigurnosti.”
I zaista jeste tako. Građani strahuju i ne osjećaju se sigurnima niti zaštićenima. A ako je slutiti prema riječima profesora Korajlića, moguća su ponavljanja ovakvih ili sličnih situacija, ne samo u Kantonu Sarajevo ili Federaciji, već na cijeloj teritoriji naše zemlje.
S druge strane, bivši ministar unutrašnjih poslova, Nermin Pećanac nije zadovoljan trenutnom sigurnosnom situacijom: “Poslije svih dešavanja, ne možemo reći da je situacija na nivou. Što prije pogledamo istini u oči prije ćemo doći do rezultata i lakše rješavati probleme. Previše je politike u bezbjednosnim agencijama.”
Kome pripisati krivnju?
U svakom nemilom događaju jasno je ko je počinio zločin. Privedeni su oni koji su zadali posljednji udarac, ali to ne znači da nema još faktora koji su odgovorni za sigurnosnu situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Iako većina krivi samo policijske službe, profesor Korajlić ističe: “Policija je samo jedan od faktora. U Kantonu Sarajevo sigurnosne službe ulažu napore, ali nedostaje određeni broj policajaca.”
Gospodin Pećanac mišljenja je da u ovom slučaju nema nevinih. “Svi bježe od odgovornosti, tačnije izbjegava se individualna odgovornost, a umjesto nje vlada princip kolektivne odgovornosti. Politika se mora izbaciti iz bezbjednosnih agencija. Ona je najviše doprinijela ovom stanju. Zapanjujuće je da nijedan funkcioner koji vijeća na dnevnoj bazi ne daje izjave u vezi bezbjednosne situacije. Ako ne krenemo u obračun sa svim sferama kriminala nećemo moći odgovoriti zadacima u budućem periodu.”
Šta raditi dalje?
“Svi kao društvo trebamo raditi na svim nivoima, ne samo policija od koje se očekuje, policija je samo jedna karika, tu su i škole i centri za socijalni rad, zdravstene ustanove, ali na prvom mjestu porodice. U našem društvu imamo zapostavljene porodice jer su roditelji u pravilu u borbi za preživljavanje.”, istakao je Korajlić, te naveo neke od aktivnosti u kojima možemo učestvovati svi zajedno: edukacija u školama i putem medija, povećavanje policijske prisutnosti, prevencija cyber kriminala, prevencija nasilja, uključivanje studenata kriminalistike, psihologije i socijalnog rada u centar za socijalni rad kako bi pratili razvoj i napredak delikvenata na polju resocijalizacije.
Kao najvažniju kariku, Pećanac je naveo medije i društvene mreže, putem kojih se govori istina, te zaključio: “Moramo zajednički postupati, pojedinac ne može ništa učiniti sam.”
Ono što bismo najviše voljeli jeste da kao građani možemo učiniti nešto konkretno. Kad već ne možemo zaustaviti niti vratiti vrijeme, barem da popravimo situaciju i vratimo sigurnost u naše domove. Zbog toga što prije treba početi s primjenom nekih od gore navedenih aktivnosti. Treba sagledati cijelu situaciju iz šireg ugla, potiču li problemi iz zapostavljenih i disfunkcionalnih porodica? Možda kada nas ne bude sramota otići psihijatru i kada počnemo pridavati važnost mentalnom zdravlju, neke stvari se poprave, možda…
