Kampovi za obuku u Bosni i Hercegovini predstavljaju goruću temu, posebno u svjetlu međunarodnih optužbi za moguće prisustvo ekstremističkih aktivnosti na Balkanu. Slučajevi u kojima OSA (Obavještajno-sigurnosna agencija) ima informacije o ovim kampovima, dok Tužilaštvo BiH ostaje inertno ili navodno bez informacija, otvaraju pitanja efikasnosti, međuinstitucionalne saradnje i političkog utjecaja na rad pravosudnih institucija.
Obavještajne informacije i “neaktivno” Tužilaštvo
Obavještajno-sigurnosna agencija zadužena je za prikupljanje podataka o potencijalnim prijetnjama po sigurnost zemlje, uključujući aktivnosti vezane za radikalizaciju i moguće kampove u zemlji. Postoji zabrinjavajuća pojava u kojoj OSA prikuplja informacije o kampovima za obuku – poput lokacija, identiteta organizatora i polaznika – no Tužilaštvo BiH ili ne postupa po njima ili nije ni zatražilo te podatke.
Primjerice, postoje navodi da se kampovi za obuku nalaze u udaljenim dijelovima zemlje, često u ruralnim područjima. OSA bi prema zakonskoj dužnosti trebala prenijeti ove informacije Tužilaštvu, dok bi Tužilaštvo potom trebalo otvoriti istragu. Međutim, u praksi, Tužilaštvo očito ne pokazuje interes za pokretanje službenih istraga, a mnogi se pitaju zašto. Ova situacija stvara jaz između onih koji prate prijetnje po sigurnost i onih koji bi te prijetnje trebali procesuirati.
Zašto Tužilaštvo nije pokrenulo istrage o kampovima?
Postoji nekoliko mogućih razloga zašto Tužilaštvo nije postupalo po informacijama o kampovima. Pitanje političkog utjecaja: u Bosni i Hercegovini je pravosudni sistem pod značajnim pritiscima političkih struktura koje mogu utjecati na to da se određene istrage pokrenu ili ne. Pokretanje istrage o kampovima za obuku može stvoriti nepoželjne političke reperkusije, pogotovo ako su za te kampove vezane osobe koje su pod zaštitom utjecajnih krugova.
Komunikacijski jaz između OSA-e i Tužilaštva
Pitanje ostaje – zašto OSA i Tužilaštvo ne sarađuju efikasnije? Institucije koje su formirane radi zaštite sigurnosti zemlje trebale bi razmjenjivati podatke bez prepreka. Ako OSA posjeduje informacije o prijetnjama, kao što su kampovi za obuku, logično bi bilo da Tužilaštvo zatraži te podatke i reagira. U praksi, međutim, ova saradnja nije obavezna i može biti fragmentirana zbog nedostatka formalnih komunikacijskih kanala ili čak suprotstavljenih interesa među institucijama.
Jedan od ključnih razloga zbog kojeg Tužilaštvo može nemati informacije o navedenim kampovima je nedostatak efikasne komunikacije između OSA-e, policijskih agencija i Tužilaštva. Iako OSA ima zadatak prikupljanja obavještajnih informacija, ne postoji garancija da će te informacije biti automatski proslijeđene Tužilaštvu, posebno kada je riječ o osjetljivim temama kao što su terorističke aktivnosti. Ako institucije ne funkcioniraju kao jedinstveni sistem, lako se može dogoditi da kritične informacije ostanu “zaključane” unutar jedne agencije.
Skrivanje iza proceduralnih rupa
Ako Tužilaštvo nije službeno zatražilo informacije od OSA-e, moguće je da se koristi “proceduralnim rupama” kako bi izbjeglo pokretanje istraga. Ne postavljanjem službenih zahtjeva za informacijama, Tužilaštvo ostaje bez formalnih obaveza za postupanje, što ih oslobađa odgovornosti za nereagovanje. Na ovaj način, omogućava se institucijama da izbjegavaju rješavanje osjetljivih slučajeva poput kampova za obuku, dok istovremeno ostaju u okvirima zakona.
Opasnost po sigurnost i povjerenje javnosti
Dokle god obavještajne i pravosudne institucije ne uspostave djelotvornu saradnju, prijetnje kao što su kampovi za obuku ostat će bez odgovarajuće reakcije. Ovaj jaz u saradnji ugrožava sigurnost države i smanjuje povjerenje građana u institucije koje bi ih trebale štititi. Bosna i Hercegovina ne može priuštiti luksuz nefunkcionalnog sistema u kojem se zanemaruju potencijalne sigurnosne prijetnje.