Piše Dr.sc. Edin Garaplija
U posljednjih par dana počela je (ne)očekivana eskalacija sukoba na Bliskom istoku, koja pored šireg globalnog, može imati utjecaj i na sigurnosnu situaciju u našem regionu. Iako se na prvu, sve čini kao dogovoreni manevar kako bi se skrenula pažnja sa zločina u Gazi i sve većeg pada popularnosti izraelskog premijera, ne treba zanemariti i mogućnost daljeg zaoštravanja i otvorenijih sukoba Irana i njegovih saveznika sa jedne i Izraela i njegovih saveznika s druge strane.
Iako je najnoviji iransko-izraelski konflikt zaokupio pažnju globalnih i domaćih medija, pred nama je ovih dana i veoma važna sigurnosno-politička akcija na generalnoj skupštini UN-a. Tu bi se trebala izglasati rezolucija o genocidu u Srebrenici, u kojoj se jasno pozivaju zemlje članice da se svim sredstvima suprotstave negiranju genocida.
Ova rezolucija je i zvanični povod žestokim napadima na državotvornost Bosne i Hercegovine, lansiranim iz Banja Luke i Beograda. Da me niko pogrešno ne shvati, ova druga prijetnja i nije neki alarmantan razlog za zabrinutost. Slične prijetnje su mnogo puta postojale i u našoj prošlosti a postojat će zasigurno i u našoj budućnosti. Bosanci i Hercegovci su se naučili od njih braniti i odbraniti.
Sigurno neće više biti naivni da ih guja ujede iz iste rupe dva puta, pa da ponovo nasjednu na onu “za rat je potrebno dvoje”. Samo nek dušmani pokušaju ponovo, pa će sigurno vidjeti šta još do sad nisu vidjeli, ovako razmišlja bar milion patriota što u Bosni, a što u inostranstvu. Ne daj Bože da priželjkujemo najgori mogući scenario, ali smo ovaj put za razliku od prije 30-tak godina spremni na njega. Samo da se zna da nas niko neće moći iznenaditi na spavanju i opkoljavati dok nas uljuljkuju izdajničkim frazama.
Kao što rekoh nisu ove prijetnje razlog za zabrinutost, ali jeste pomanjkanje državotvorne svijesti i odgovora na ovakve prijetnje. Niko od domaćih probosanskih političara, ne odgovori snažno, muški, patriotski onima koji napadaju na suverenitet Bosne i Hercegovine. Izostala je reakcija, kako onih što trenutno primaju masne plate iz budžeta, tako i onih koji u ranijim mandatima napraviše vile na Poljinama iz tog istog budžeta.
Ni Nikšić, ni Konaković, a Boga mi ni Forto iz fantomske “trojke” nijednom riječju, a kamoli rečenicom ne osudiše secesionističke izjave. A da ne spominjem konkretne akcije i podizanje krivičnih prijava secesionistima. Nijem je ostao i Bakir Izetbegović koji ne kritikuje Dodikove napade, ali zato kritikuje propalo okupljanje “bošnjačkih lidera” iz zemlje i regiona koji svi redom kad se sastave nemaju sto hiljada glasova.
Njemu je važnije biti prvi u Bošnjaka nego živjeti u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Valjda mu godi Dodikova ideja o mirnom razlazu, jer bi u tom slučaju i njega zapao begovat u centralnoj Bosni i Sarajevu gdje neprikosnoveno vlada, bar kad su u pitanju građevinski projekti. Zar to ne bi bilo i ovjekovječenje sna rahmetli mu babe, koji je tome žudio u svojoj Islamskoj deklaraciji?! Ili jednostavno nije više u vlasti pa mu je lakše prozivati “trojkaše” nego braniti državotvornost Bosne i Hercegovine.
Slično razmišlja i Čović, očekujući kao i Bakir, da Dodik za njih obavi posao. Za divno čudo nema ni Željka Komšića da zaprijeti po prstima ko dirne u Bosnu. Valjda se i on nakon razvaljivanja BH socijaldemokratije i državotvorne koalicije sa HDZ-om konačno ispucao sa svojom “šanerskom” politikom režiranom od strane Fikreta Muslimovića, glavnog scenariste paraobavještajnih političkih projekata.
Slučajno ili ne, jučer se uz krnji bošnjački sabor u organizaciji Dine Konakovića i Kemala Ademovića dvojice “nadarenih studenata” Izetbegovićeve i Muslimovićeve političke škole, održa i sjednica sabora islamske zajednice, kojim je predsjedavao Edhem Bičakčić, jedan od najbližih Izetbegovićevih predratnih, ratnih i poratnih saradnika.
Treba li reći da ni jedni ni drugi, osim žaljenja, ne uzvratiše na prijetnje, valjda smatrajući da ih treba ignorisati jer im svakako politički, pa ako hoćete i vjerski gode. Strahom se najbolje homogenizira glasačko tijelo. Istini na volju, bio je i jedan “polu-politički” odgovor na secesionističke izjave. Onaj Denisa Bećirevića, koji odgovorajući na prozivke Vučića, pomješa nes(p)retno lični i državni stav.
I dok naši političari potrbuške smišljaju “more bit bidne a more bit i nebidne” odgovore, na bosanskohercegovačkom političkom nebu lebdi sve jasnije pitanje. Da li se (ne)namjerno žmiri na sve vidljivije nacionalističko spinovanje oko donošenje UN rezolucije o genocidu u Srebrenici, kako bi se lakše progurale secesionističke i nacionalističke ideje o podjeli Bosne i Hercegovine? Hoće li svebošnjački sabor na Ilidži nano pokraj Sarajeva, biti alibi za pokušaj stvaranja “srpskog sveta”, vidjeće se ubrzo.
