U posljednje vrijeme javnost u Bosni i Hercegovini sve češće svjedoči potresnim ispovijestima žena koje su, nakon što su pretrpjele nasilje, doživjele dodatnu traumu upravo tamo gdje su trebale dobiti zaštitu – u institucijama sistema. Jedan od takvih slučajeva, koji se pojavio u medijima i na društvenim mrežama, govori o djevojci koja je prijavila policiji mladića zbog fizičkog napada nakon što je odbila vezu sa njim. Na osnovu objavljenih informacija i svjedočenja, slučaj Adne Borovac još jednom ogoljava duboke sistemske probleme u Bosni i Hercegovini kada je riječ o postupanju institucija prema ženama koje prijavljuju nasilje. Umjesto bezrezervne podrške, suočila se s nepovjerenjem, sumnjom i komentarima koji su implicirali da možda ne govori istinu.
Prema navodima, policijski službenici su joj, nakon dolaska u policijsku stanicu, rekli da opere lice kako bi se uvjerili da modrice nisu posljedica šminke, već stvarnog nasilja. Takav postupak, iako ga neki možda pokušavaju opravdati kao “provjeru činjenica”, u suštini šalje izuzetno opasnu poruku: da se ženi koja prijavljuje nasilje ne vjeruje unaprijed i da ona mora dokazivati da je žrtva, umjesto da institucije dokažu krivicu počinioca.
Ovakav odnos prema ženama koje prijavljuju nasilje otvara mnogo dublje i ozbiljnije pitanje – zašto se uopšte dopušta kultura sumnje prema žrtvama? Zašto je prva reakcija često preispitivanje njenog ponašanja, izgleda, odluka ili emotivnog stanja, a ne fokus na nasilje koje je prijavila? Upravo u toj tački počinje lanac problema koji, nažalost, u najtežim slučajevima završava femicidom.
Bosna i Hercegovina se već godinama suočava s porastom nasilja nad ženama, uključujući i ubistva motivisana rodnom mržnjom, posesivnošću i kontrolom. Femicidi ne nastaju iznenada – oni su često krajnji ishod dugotrajnog ignorisanja prijava, relativiziranja nasilja i sistemskog nepovjerenja prema ženama. Kada žrtva osjeti da joj policija, pravosuđe ili društvo ne vjeruju, ona se povlači, prestaje prijavljivati nasilje i ostaje sama sa svojim strahom.
Posebno je poražavajuće to što se odgovornost često prebacuje na ženu. Pitanja poput: “Zašto je bila s njim?”, “Zašto ga je odbila?”, “Zašto nije ranije otišla?” i “Zašto se sada javlja?” i dalje su prisutna u javnom diskursu. Takva pitanja ne samo da su nepravedna, već i direktno doprinose normalizaciji nasilja. Umjesto da se nasilnik jasno imenuje kao jedini krivac, društvo traži razloge u ponašanju žrtve.
Nepovjerenje institucija prema ženama ima dalekosežne posljedice. Ono obeshrabruje druge žrtve da potraže pomoć, stvara osjećaj bespomoćnosti i šalje poruku nasilnicima da njihova djela možda neće imati ozbiljne posljedice. U takvom okruženju nasilje se ponavlja, eskalira i postaje smrtonosno.
Ako želimo zaustaviti femicide u Bosni i Hercegovini, promjene moraju početi upravo od institucija. Policija, tužilaštva i sudovi moraju imati jasan, empatičan i profesionalan pristup žrtvama nasilja. Ženama koje prijavljuju napad mora se vjerovati, pružiti im zaštita i podrška, a ne dodatno ih ponižavati i izlagati sumnji.
Vjerovanje ženama nije napad na pravni sistem, već njegov temelj. Jer svaka ignorisana prijava, svaka umanjena modrica i svaka sumnja u istinu žrtve može biti korak bliže novom slučaju femicida. A to je cijena koju društvo više ne smije plaćati.