U Narodnom pozorištu Sarajevo, na komemoraciji Halidu Bešliću, govorio je i Dino Merlin. Nakon njegovih riječi, nije bilo onoga ko nije zaplakao…
„Riječi su samo riječi, ali slike i osjećaji govore više od njih. Želim s vama podijeliti nekoliko trenutaka i slika iz posljednjeg susreta s Halidom. Topla soba. Oktobarska noć. Neka blagost u zraku. Drijemao je, a kroz san mu je s usana pobjegla psovka dok smo ga okretali na bok. Nasmijali smo se. Pričao sam mu Sidranove i Gljivine šale. Ponovo smo se smijali. Smijali da ne bismo plakali. Da prevarimo bol. Da prevarimo smrt. Donio sam mu čokoladu merci. Mersi, Halide. Hvala, Halide“, rekao je Merlin kroz suze, pa nastavio:
„Milovao sam mu kosu, ruke i stopala. One čiste, bijele priglavke Halidove priglavke. Kakav minimalizam, nešto tako jednostavno, a tako posebno. Nešto tako nužno kao brašno, papir ili so… Nešto tako toplo kao naš Halid. Putuj, bijela ptico, u dženetski vinograd. Mnogo će vode Bosnom proteći dok se opet rodi takva duša. Mnogo će vode Bosnom proteći do tad. Gdje god da si voljen da si. Gdje god da si voljen da si…“
Prenosi Raport.