Otac i sin, Mesud i Mustafa Mustafić, iz srebreničkog sela Gladovići, već drugu godinu zaredom zajedno učestvuju u Maršu mira, pješačeći trasom kojom se Mesud spasio u julu 1995. godine. Dok hiljade učesnika simbolično hodaju u suprotnom pravcu od onih koji su izgubili živote u Maršu smrti, porodica Mustafić svakim korakom podsjeća na težinu prošlosti i snagu sjećanja.
Put preživjelog i sina rođenog u miru
Mesud je imao samo sedamnaest godina kada je krenuo na put bijega iz opkoljene Srebrenice. Tog ljeta 1995. godine, suočen s ratnim užasima, ranjen je i sa grupom muškaraca pokušao doći do slobodne teritorije. U sjećanju mu je ostao trenutak kada su, slušajući tranzistor jednog večernjeg jula, shvatili da je 27. juli – dan kada je napunio osamnaest godina. Do Nezuka, teritorije pod kontrolom Armije RBiH, stigao je 13. augusta.
Na tom putu izgubio je i brata Eseda. “Vidio sam ga iznad Kravice, bio je ranjen. Tu je i pronađen, zapaljen. Ostalo je samo malo odjeće, kožne jakne i majice oko vrata,” prisjeća se Mesud sa tugom.
Mustafa hoda za sjećanje
Danas njegov sin Mustafa ima isto godina koliko je Mesud imao te 1995. godine. Hodaju zajedno trasom dugom više od 100 kilometara, iz Nezuka do Potočara, kako bi odali počast žrtvama i podsjetili na tragediju koja se ne smije zaboraviti.
“Koliko god čovjek nastoji biti jak, emocije učine svoje. Ovo jeste put spasa, ali i put duše. Žao mi je što nas iz Srebrenice svake godine ima sve manje,” kaže Mesud, dodajući da nije sreo nijednog imama iz svog kraja, iako je i sam nakon povratka jedno vrijeme radio kao imam.
Kiša i težak teren ne mogu zaustaviti sjećanje
Iako put kroz planinske šumske staze, blato i kišu zna biti težak, Mesud ističe da mu to ne predstavlja prepreku. “Pada jaka kiša, malo je teže hodati, ali to je ništa u odnosu na ono što smo prošli,” govori on. Marš mira okuplja učesnike iz cijelog svijeta, a Mesud posebno zahvaljuje svakome ko govori i piše o genocidu, ko dolazi da svjedoči i da ne zaboravi.
Amanet budućim generacijama
Mesud ima troje djece – Mustafu, Rešida i Aminu. Sinu Rešidu dao je ime po svome ocu kojeg je 1992. ubila granata ispaljena iz pravca Tare, iz Srbije.
“Drago mi je što mlade generacije pamte i što će im sjećanje na žrtve ostati kao amanet. To nikada ne smiju zaboraviti,” poručuje Mesud.
Zajedno sa ostalim učesnicima, on će 11. jula prisustvovati komemoraciji i dženazi za sedam žrtava genocida, koje će ove godine biti ukopane u mezarju u Potočarima.