Režim u Srbiji je ušao u svoju završnu fazu. Bilo da se aktuelna kriza okonča slomom vlasti, prelaznim rješenjem, agresivnim slomom protesta ili mirnom pobjedom Aleksandra Vučića protiv „obojene revolucije“, jasno je da kraj režima neizbježno dolazi, piše Dejan Bursać u svojoj kolumni za Danas, koju prenosimo u cijelosti.
Ovaj zaključak nije samo posljedica činjenice da svaki politički režim ima svoj ciklus i vremenski okvir, već i zbog onoga što je ova kriza otkrila: koruptivni sistem sklon proizvodnji skandala, nesposoban da se nosi s njima u okruženju koje više nije pod čvrstom kontrolom, dok društvo u Srbiji to svakako više nije.
Završna faza može trajati još dugo, pa čak i više godina. Ipak, polarizacija u društvu je dostigla kritičnu tačku, rejting vladajuće stranke je u opadanju, a povjerenje birača (pa čak i njegovih) u Aleksandra Vučića dosegnulo je decenijski minimum, prvenstveno zato što nije u stanju da riješi ovu krizu, uprkos tome što je isprobao različite strategije.
Štaviše, srpsko društvo se od novembra do danas duboko promijenilo i oslobodilo, te će nastaviti snažno reagirati na svaki problem. Mladi su se aktivno uključili u politiku, čime su dali dodatni impuls starijim generacijama građana.
Na kraju, ova kriza je jasno pokazala da je Vučić prešao granicu hibridnog režima, koji je do sada bio maskiran fasadom selektivno primjenjivanih demokratskih normi, koje su sada razbijene postupcima agresije prema demonstrantima, političkom kontrolom policije i pravosuđa, protivzakonitim kažnjavanjem prosvjetnih radnika i univerziteta, kao i ilegalnim upotrebama oružja protiv mirnih demonstranata.
Održavanje autoritarne vlasti u 21. vijeku u Europi ne samo da vodi do gubitka unutrašnje legitimiteta, već i do gubitka spoljnog legitimiteta, koji je Vučić godinama pažljivo gradio.
Put od trenutne situacije do pada režima može biti raznolik i nepredvidiv. Taj proces može uključivati sve od brzog pada zbog neupravljivosti, preko postupnog gubitka podrške, do niza međurješenja (prelazne vlade, ekspertske vlade), pa čak i do eventualnog izbornog poraza 2027. godine.
Zajedničko svim ovim opcijama je da će zahtijevati političku artikulaciju: stvaranje platforme koja će mobilizirati dovoljnu podršku građana da nadvlada režim i nametne alternativnu političku situaciju. U postojećem društveno-političkom kontekstu, vidim četiri moguće opcije, svaka sa sopstvenim problemima koji proizlaze iz činjenice da je normalan demokratski politički život u Srbiji već godinama ozbiljno narušen.
Opcija 1: Opozicija
Najprirodniji scenarij bio bi da postojeća parlamentarna opozicija preuzme vlast. U funkcionalnom političkom sistemu, tragedija kao što je ona na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, u kombinaciji s agresivnom reakcijom vlasti, praćena petomjesečnim protestima, dovela bi do značajnog pada rejtinga vlasti i porasta popularnosti opozicije. Ipak, u Srbiji se to dešava u mnogo skromnijim razmjerima, jer opozicija ostaje fragmentirana, a javnost ima vrlo nisko povjerenje u nju, ignorirajući čak i korektne prijedloge prelazne vlade.
Opcija 2: Novi akteri
Mogu se pojaviti nove stranke i pokreti, čiji je rast već djelomično prikazan u istraživanjima javnog mnijenja, ili potpuno nova politička snaga, poput studenata i univerzitetskih profesora. Međutim, ovaj pristup nosi kompleksnost jer studentski pokret, iako izvrstan u održavanju pritiska na vlast, možda nije prikladan za brze političke odgovore. Ova opcija bi vjerovatno morala čekati izbore, što je dodatni rizik u hibridnom režimu gdje je izborna arena pod kontrolom vladajuće stranke.
Opcija 3: Raskol unutar režima
Iako su SPS i drugi koalicioni partneri oslabljeni, prolongirana kriza može izazvati unutrašnje rivalstvo u vladajućoj stranci. Niz afera i nemogućnost obezbjeđivanja stabilnosti mogla bi podstaknuti drugi ešalon unutar SNS-a da preuzme vlast kako bi stranka preživjela. Međutim, SNS nije funkcionalna politička stranka s pravim internim procedurama, pa je unutrašnja frakcionalizacija otežana.
Opcija 4: Novi mehanizmi
Studentski poziv na organizovanje u zborove predstavlja novi način samoorganizacije građana, koji je mobiliziran kako bi se teret političkih zahtjeva premjestio s leđa studenata na širu društvenu bazu. Međutim, njegov potencijal kao održivog političkog pokreta ostaje upitan, jer bi politička artikulacija u funkcionalnoj demokratiji zahtevala političke stranke koje trenutno nisu dovoljno povjerljive.
Šta je onda najbolja opcija? Ovaj režim, bez obzira na to kako se završi trenutna kriza, ostaje ranjiv i skloni padanju, a zamjena režima bit će nužna. Možda će rješenje ležati u kombinaciji opcija: opozicija će se možda uozbiljiti i ujediniti, novi akteri ojačati, studenti i profesori će se uključiti u političku borbu, a novi oblici organizacije nastat će širom Srbije. Građani, ponovo angažirani, sada moraju formalizirati svoj povratak u politiku kroz neku od ponuđenih opcija. Sve je na stolu – sada je na građanima da preuzmu kontrolu, prenosi Raport.