Hapšenje, sada već bivšeg hrvatskog ministra zdravstva Vilija Beroša i njegovog poslovnog partnera Saše Pozdera, pod sumnjom za korupciju otvorilo je stari, ali neiscrpan problem Balkana – kako se politički skandali tretiraju u različitim zemljama?
Dok se u Evropskoj uniji ostavka često podrazumijeva već pri naznakama istrage, u Bosni i Hercegovini hapšenje ili optužnica za mnoge ne znači kraj političke karijere, već početak novog poglavlja na funkciji.
Beroš: Brzi pad s vrha političke piramide
U Hrvatskoj je Beroš, koji je koristio poziciju ministra zdravstva za pogodovanje privatnim interesima, ekspresno smijenjen nakon otvaranja istrage. EPPO ga tereti za zloupotrebu položaja, primanje mita i nezakonitu javnu nabavku, što je rezultiralo milionskom štetom za državni budžet. Nakon hapšenja, jasno je da su njegovi dani u politici završeni, barem na nacionalnom nivou. Njegov slučaj ukazuje na nultu toleranciju prema korupciji u zemljama EU – optužbe su dovoljne da političar izgubi povjerenje javnosti i podršku stranke.
BiH: Politička funkcija kao zaštitni kišobran
S druge strane, u BiH priče su drugačije. U našoj zemlji, hapšenje i optužnice ne znače politički pad, već često cementiraju nečiju poziciju u vlasti. Fadil Novalić, bivši premijer Federacije BiH, hapšen je i optužen u poznatoj aferi “Respiratori”, ali je uprkos tome ostao na funkciji. Njegova stranka ga je beskompromisno branila, a optužnice tretirala kao politički napad.
Još drastičniji primjer je slučaj Ibre Berila, načelnika Trnova, koji je izabran za načelnika dok je bio u pritvoru! Ovaj apsurdni trenutak pokazuje do koje mjere političke stranke u BiH mogu podržati svoje kadrove, čak i kada su optuženi za ozbiljne malverzacije.
Najnoviji slučaj Bojana Bošnjaka, ministra u Vladi KS, uhapšenog zbog sumnje na korupciju, dodatno oslikava ovu praksu. Iako je u pritvoru, Bošnjak formalno i dalje obavlja funkciju ministra. U bilo kojoj zemlji EU, ovakav scenario bio bi nezamisliv.
Zašto EU nameće sankcije, a BiH štiti korumpirane kadrove?
Glavna razlika između EU i BiH je percepcija političke odgovornosti. U zemljama Evropske unije, politička odgovornost nije vezana samo za sudske presude, već i za očuvanje povjerenja građana. Stranke često brzo reaguju kako bi zaštitile svoj integritet, svjesne da svaka mrlja može koštati političke poene.
U BiH, međutim, političke stranke funkcioniraju drugačije. Korupcija se često relativizira, a optužnice doživljavaju kao “politički progon”. Javnost je naviknuta na ovakve scenarije, što omogućava strankama da minimiziraju posljedice. Na kraju, stranačka lojalnost ima veću težinu od javnog interesa.
Je li kraj političke korupcije moguć?
Hapšenja poput onog Beroša u Hrvatskoj pokazuju da je politička odgovornost ključ za promjenu društva. BiH bi trebala naučiti iz ovog primjera – odgovorni političari moraju odstupiti s funkcija kako bi omogućili nepristrasnu istragu. Održavanje korumpiranih kadrova na pozicijama vlasti ne samo da urušava povjerenje građana, već cementira korupciju kao društvenu normu.
Ako BiH želi napredovati, političke stranke moraju shvatiti da kratkoročna zaštita “svog čovjeka” ima dugoročne posljedice. Samo jasnim porukama o nultoj toleranciji na korupciju, i na djelima, možemo stvoriti sistem u kojem optužnica automatski znači kraj političke karijere – baš kao u slučajevima poput Vilija Beroša.