U vremenu kada se svaki budžetski trošak mjeri povećalom, odluka o izdvajanja 1.000 KM iz državnog budžeta za knjigu Muniba Ušanovića, bivšeg generalnog sekretara Nogometnog saveza BiH, postavlja brojna pitanja.
Knjiga pod nazivom “Ubistvo Hakije Turajlića” dobila je podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji je iz budžetske rezerve odobrio sredstva kao pomoć Udruženju Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca za izdavanje ovog djela.
Ušanovićevo ime nije nepoznato javnosti, ali ne zbog doprinosa kulturi ili književnosti. Ovaj bivši generalni sekretar Nogometnog saveza BiH odslužio je četverogodišnju zatvorsku kaznu u KPZ Zenica zbog kršenja zakona i porezne prevare. On i njegov kolega Miodrag Kureš osuđeni su na po četiri godine zatvora zbog utaje poreza i neplaćanja doprinosa, čime su oštetili budžet Federacije BiH za značajan iznos. Njihove aktivnosti trajale su od januara 2001. do septembra 2006. godine, ostavljajući iza sebe financijsku štetu koja je samo dodatno opteretila državne resurse.
Zanimljivo je da, unatoč ovom teretu na Ušanovićevoj biografiji, njegova knjiga o ubistvu Hakije Turajlića, važnoj historijskoj temi, sada dobija podršku iz budžeta, i to na prijedlog člana Predsjedništva BiH i lidera DF-a. Da li je zaista bilo neophodno da upravo bivši zatvorenik piše ovako važnu knjigu, i šta ovo govori o selektivnosti podrške koju pruža državni budžet, pitanja su koja ostaju otvorena.
Odluka o ovom izdvajanju objavljena je u Službenom listu BiH, a mnogi postavljaju pitanje opravdanosti podrške osobi koja je već bila osuđena za ozbiljna kršenja zakona. Očekuje se da će odluka izazvati brojne reakcije u javnosti i otvoriti debatu o tome kakve poruke šaljemo kroz selektivnu dodjelu budžetskih sredstava.
Ušanović je, inače, u vrijeme ubistva Hakije Turajlića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade Republike Bosne i Hercegovine, bio šef kabineta potpredsjednika. Nakon što je kaznu odslužio i pušten iz zatvora 2015. godine, Ušanović se povukao iz javnog života, ali sudeći po ovakvim potezima, ne zadugo.
Ostaje pitanje – da li budžetski novac treba podržavati projekte bivših osuđenika i kakve poruke time šaljemo javnosti?