Od oktobra 1991. do marta 1992. godine u Cazinsku krajinu pristiglo je između 12 i 15 hiljada protjeranih civila iz hrvatskih općina Cetingrad, Krnjak, Rakovica, Vojnić, Topusko i Gvozd, koji su na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine pronašli utočište i bili spašeni od sigurnog uništenja.
Velika godišnjica vojno-policijske operacije „Oluja“ u Hrvatskoj ponovo otvara pitanje o tome ko je kome u ljeto 1995. godine omogućio opstanak, zaštitio stanovništvo i stvorio preduslove za potpisivanje Opšteg okvirnog sporazuma za mir. Historičari o ovom pitanju još uvijek ne iznose konačne ocjene, dok hrvatska diplomatija angažuje međunarodne aktere u zastupanju stavova Zagreba, a bosanski generali se suočavaju s optužnicama.
U ovim danima, sve što je Hrvatska učinila za tadašnju Republiku Bosnu i Hercegovinu često se koristi kao argument protiv zvaničnog Sarajeva u okviru aktuelnih političkih odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Tako se licitira brojkom od preko milion izbjeglica koje su tokom rata prošle kroz Hrvatsku, pri čemu se umanjuje značaj ratnog napora Armije RBiH, koja je svojim otporom očuvala stratešku dubinu i kupila dragocjeno vrijeme za oslobađajuće operacije Hrvatske vojske.
Međutim, zaboravlja se ono što je prethodilo „Oluji“ i samom kraju rata – činjenica da je narod Cazinske krajine još 1991. godine spasio gotovo 15.000 Hrvata iz Hrvatske, udaljene od Zagreba tek nešto više od stotinu kilometara, od sigurne smrti.
Nakon krvavih sukoba na Plitvicama u martu 1991. godine, počele su se formirati linije sukoba u Hrvatskoj između hrvatskog MUP-a (kasnije ZNG-a) i pobunjenih Srba potpomognutih od JNA. Srpske paradržave, stvarane na okupiranim teritorijama, izazvale su progon i ubistva, pri čemu je hrvatsko stanovništvo Korduna u jesen 1991. godine ostalo odsječeno od Zagreba.
Nakon napada na selo Batnoga u općini Cetingrad u novembru 1991. godine, ubijeno je sedam civila, a u narednim danima još najmanje 11, dok je 2.431 kuća u okolini razorena, uništena ili spaljena. Općine Cetingrad, Krnjak, Rakovica, Vojnić, Topusko, Gvozd i grad Slunj padale su jedna za drugom pod napadima JNA i pobunjenih Srba. Stanovnicima je preostalo ili da ostanu i budu ubijeni ili da se povuku ka granici sa BiH, prema Cazinu i Velikoj Kladuši. Pad Cetingrada u oktobru 1991. pokrenuo je jedan od prvih velikih izbjegličkih valova iz Hrvatske u BiH.
Tada je između 12 i 15 hiljada Hrvata stiglo na područje Velike Kladuše, Cazina, Bosanske Krupe i Bihaća, bježeći pred srpskim snagama. Uprkos pripremama za odbranu BiH, narod Krajine je organizovao smještaj izbjeglica, prvo u kolektivne centre, a zatim i po bošnjačkim domaćinstvima. Civilna zaštita je, zajedno s općinskim SUP-ovima, organizovala distribuciju hrane, odjeće i osnovnih potrepština.
Kako hrvatski izbjeglice nisu planirali dug boravak u BiH, trebalo je omogućiti njihov prelazak u Hrvatsku i treće zemlje. SUP-ovi su u tome odigrali ključnu ulogu, izdajući dokumente sa muslimanskim imenima vojnim obveznicima radi lakšeg prolaska kroz srpska područja. Proces je vođen tajno, jer su tadašnje bezbjednosne službe tragale za „muslimanskim ekstremistima“ u Krajini.
Prema dostupnim podacima, u Velikoj Kladuši utočište je našlo oko 5.000 izbjeglica, u Cazinu oko 7.000, a u Bihaću 1.200. Od januara do marta 1992. godine započela je evakuacija hrvatskih izbjeglica, i to preko Livna ka Splitu te preko Gradiške ka Srbcu. Tadašnji premijer SR BiH Jure Pelivan poslao je autobuse za prevoz žena i djece, čime je znatno olakšana evakuacija.
Hrvati su prilikom odlaska često ostavljali vozila svojim domaćinima na čuvanje, a neki su ih u znak zahvalnosti čak i poklanjali. Kada su se 1996. mnogi vratili, zatekli su vozila očuvana, a prijateljstva sa krajiškim domaćinima ostala su živa do danas, obilježavana zajedničkim susretima i prisustvom delegacija Unsko-sanskog kantona na Danima sjećanja u Cetingradu i okolini, prenosi Klix.