Predsjednik entiteta Republika Srpska i bjegunac od pravosuđa BiH, Milorad Dodik, ujutro vodi kampanju protiv migranata iz Evrope, dok već popodne izražava spremnost da prihvati migrante iz Amerike.
Ova kontradiktornost najbolje oslikava Dodikovu politiku, koju dominantno oblikuje njegova želja da mu budu ukinute sankcije koje su mu Sjedinjene Američke Države uvele još 2022. godine.
U toj borbi za ukidanje sankcija, Dodik ne bira sredstva – od javnog promovisanja ideja bliskih Trumpovom političkom krugu, angažovanja Roda Blagojevića i Rudyja Giulianija, do otvaranja vrata američkim investitorima za eksploataciju litijuma i drugih sirovina.
Od trenutka kada je Donald Trump ponovo izabran za predsjednika SAD-a, Dodik je intenzivirao svoje napore da se približi američkoj administraciji. U noći izbora pojavio se ispred zgrade entitetske vlade s Trumpovim karakterističnim crvenim kačketom, simbolično signalizirajući svoju političku orijentaciju i nadu u promjene u Washingtonu.
Najnoviji Dodikov potez uključuje prijedlog da BiH prihvati migrante iz južnoameričkih zemalja koje je Trumpova administracija uhapsila – što je strategija koju su koristili i drugi političari kako bi se približili Trumpu. Dodik time pokušava slijediti primjer predsjednika El Salvadora, Nayiba Bukelea, koji je takvom politikom stekao političke poene u SAD-u i dobio poziv u Bijelu kuću.
I dok Dodik poziva na prijem migranata koje SAD deportuje, paralelno vodi žestoku retoričku kampanju protiv navodnog plana naseljavanja migranata iz Evropske unije i Velike Britanije u entitet RS. Upravo ta tema nedavno je uvrštena na dnevni red sjednice Narodne skupštine RS-a, gdje je Dodik održao opširan govor, šireći strah od „talasa migranata koje EU planira poslati u BiH“.
Međutim, takvi planovi ne postoje – kako su jasno saopštili iz Ambasade Velike Britanije, demantujući navode koje su Dodik i njegovi saradnici iznijeli u NSRS-u.
Uprkos toj činjenici, Dodik u javnosti pokušava stvoriti narativ u kojem su jedni migranti (oni iz Evrope) predstavljeni kao prijetnja, dok su drugi (iz Amerike) prikazani kao poželjni. Ta očigledna kontradikcija pokazuje do koje mjere je spreman ići kako bi ostvario lične političke ciljeve.
No, realnost je da prijem migranata – iz bilo kojeg pravca – nije nadležnost entitetskog nivoa. Sam Dodik je priznao da je migracijska politika u isključivoj nadležnosti državnih institucija, te da bez saglasnosti Vijeća ministara BiH i drugih državnih lidera, njegov prijedlog neće biti realizovan.
S obzirom na to da je jasno kako je prijedlog vođen ličnim interesom da mu se ukinu američke sankcije, teško je očekivati da će bilo koja stranka iz Trojke, ili druge proevropske stranke sa sjedištem u Sarajevu, dati podršku takvom planu.