Autor: doc.dr.sc. Edin Garaplija
Završen je još jedan Sarajevo Film Festival. Neki bi rekli najveći umjetnički događaj u Bosni i Hercegovini.
Međutim, sve je više onih koje ovaj događaj asocira na paradu političkog kiča i influenserskog šunda u kombinaciji sa sedmodnevnim ludim partijanjem preko 130.000 posjetitelja koliko je prema izvještajima MUP-a Kantona bilo ove godine. Sve u svemu, smještajni kapaciteti popunjeni, ugostitelji zadovoljno trljali ruke, a organizatori SFF-a? Da bi običan narod shvatio kako i oni prođoše, moraće se detaljnije izanalizrati nastajanje ovog festivala, kao i njegovi glavni akteri.
Nekoliko godina prije rata, Mirsad Miro Purivatra sa svojom suprugom Izetom, okuplja nekoliko entuzijasta oko Otvorene scene „Obala“ pri Akademiji scenskih umjetnosti. U to vrijeme imati privatnu kameru i mogućnost snimanja svih kulturnih i alternativnih zbivanja u Sarajevu, bila je posebna privilegija, kako navodi pisac Miljenko Jergović u svojoj kolumni pod naslovom: „Mirsad Purivatra: iluzionist ispod čije su se kabanice rađali oskari i zlatni medvjedi”.
“Imao sam dojam da bdiju nad generacijom, nešto nad nama organiziraju, bilježe i arhiviraju, i da će našu privremenost pretvoriti u nešto trajno“, napisaće proročanski Jergović.
Za koga su sve to bilježili i u koju svrhu, ostade pod velom tajne jer ubrzo Sarajevskom kulturnom scenom zavlada rat. Ostaće i nepoznata uloga ovog dvojca u toku rata i da li su ga uopšte proveli u Sarajevu. Bilo kako bilo, opkoljenim gradom će se tih ratnih godina umjesto filmova vrtiti spotovi o Juki, Ćeli, Kemi… Ova kulturološka građa će nastajati u produkciji „muzičke čete“, čiji je idejni tvorac prvi bezbednjak i moralista Armije BiH, Fikret Muslimović, predratni KOS-ovac i po vlastitom priznanju prodavac voća na sarajevskoj pijaci CENEX. Odatle su šleperi pod oznakama „Bonita-banana“ kretali po kontingente oružja u kasarne JNA, koje su zatim razvozili srpskim dobrovoljcima širom Bosne. Sve dok ih branitelji s Bistrika nisu presreli i raskrinkali.
Ostaće zabilježena tadašnja prijetnja Muslimovića koju je uputio komandantu specijalne jedinice MUP-a Draganu Vikiću, legendi odbrane Sarajeva i Bosne: „da će nastradati ako ne vrate presretnute šlepere s oružjem.“
I dok su pod Muslimovićevom dirigentskom palicom nastajale ratne promotivne pjesme, za to vrijeme se dokumentarna filmska produkcija preselila na RTV Bosne i Hercegovine, sa koje je nekoliko entuzijasta uspijevalo nadljudskim naporima u svijet slati istinu o ratnim zločinima nad bosanskim civilima.
Čim je rat stao, filmska produkcija se iz zgrade TV-a ponovo seli na Obalu, vjerovatno pogađate u čije ruke. Isprva kao alternativna ideja, a ubrzo i kao festivalski program „iluzioniste sa velikom kabanicom”.
Teško da je tada iko mogao sanjati da će nešto kasnije ova ideja prerasti u jedan od najvećih filmskih festivala na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Pa dobro, možda ostali nisu mogli sanjati, ali je Miro znao. Kako, zašto, zapitat će se mnogi.
Otkud Miro, predratni alternativni producent, da takvo šta pokrene pored mnogo poznatijih filmskih imena, koja su kasnije na svjetskom nivou dostizala svoju slavu?
Za one koji ne znaju, Miro je sin poznatog pravnika i profesora političkih nauka Atifa Purivatre, pasioniranog branitelja komunističkih ideja, koji se odmah nakon atentata na premijera Jugoslavije Džemala Bijedića i smrti Josipa Broza Tita okreće afirmaciji Bošnjaštva.
Bilo je to vrijeme reanimacije ideja velike Srbije, banovine Hrvatske i velike Albanije, pa je i afirmacija Bošnjaštva dobro prihvaćena u tim separatističkim krugovima.
Ali vratimo se pola stoljeća unazad. Otac Mire Purivatre, Atif, rođen je 1928. pa kraj Drugog svjetskog rata dočekuje na rubu punoljetstva. Zanimljivo da je u svojoj biografiji stariji Purivatra pažljivo skrivao period od završetka rata pa sve do 1965. Samo u ponekim dokumentima se može naći da je radio u „državnoj službi“.
Tada je to značilo ili rad za UDBA-u (zloglasnu komunističku tajnu policiju) ili partijske funkcije u Centralnom Komitetu, a što je svakako bilo jedno te isto.
Još je interesantniji podatak da se u to vrijeme pravnik Atif počeo, „službeno“ ili spontano, viđati sa par godina starijim Alijom Izetbegovićem. Ovaj do tada slabo poznati komunistički disident je jedan od rijetkih preživjelih muslimana nakon čistke i procesa između 1945. i 1949. I Alija, nakon izlaska iz zatvora, upisuje i u isto vrijeme završava pravni fakultet kao i tri godine mlađi Atif, pa je moguće da su se „spontano“ upoznali na pauzama između časova ustavnog prava i socijalizma.
Atif je kao državni službenik branio, dok je Alija kao disident rušio Ustav tadašnje Jugoslavije, za šta je već do tada bio presuđen na 3 godine zatvora kao član grupe „Mladih muslimana“. Tridesetak godina kasnije, Alija će ponovo biti procesuiran.
Ovaj put kao vođa grupe „Mladih muslimana“, za napad na Ustavni poredak Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i osuđen na kaznu zatvora od 13 godina.
Dok je Alija robijao, Atif je držao predavanja, pa čak bio i dekan fakulteta političkih nauka na kojem je u to vrijeme glavna zvijezda bio nacionalističko obojeni Vojislav Šešelj, koji će nešto kasnije postati četnički vojvoda, a zatim i presuđeni ratni zločinac.
U to vrijeme će i Atifov Miro oženiti Izetu Građević, rođenu sestru Sebije Seke Izetbegović, koja se nešto ranije udala za Alijinog sina Bakira. Ostaće za sada nepoznato koliko su ova dvojica „badženoga“ i njihovi očevi tvorci „bošnjaštva“ znali čime se bavi Sebijin i Izetin otac Islam, osim da je visoki oficir JNA i da sjedi u istoj zgradi u kojoj sjedi Fikret Muslimović „Fićo“, potpukovnik KOS-a.
Zaplet kojeg se ne bi postidio ni holivudski crveni tepih, pa kako bi onda onaj sarajevski. Mozaik se polako sklapa pa je već postalo jasnije kako već tridesetak godina opstaje Sarajevo Film Festival. Utrošenih do sada stotinjak i kusur miliona, obezbjeđuje da ova atrakcija svake godine privlači svjetska imena filma koja svoje dolaske u Sarajevo naplaćuju od par stotina pa sve do milion maraka. Neko će reći: pa šta, nije to ništa za sve izdašniji budžet za kinematografiju, kojem se trebaju pridodati javni novci općina, gradova, kantona, Federacije… a njima i privatni sponzori i velike korporacije, pa još javna preduzeća i prilivi od prodaje karata. Za budžetaše možda i nije puno, al’ za nevladin sektor za uhar. I sve to kroz „neprofitno“ udruženje „Obala art centar“, za kojeg ne znamo ni da li je PDV obveznik jer nema javno dostupnih finansijskih izvještaja. Obzirom da se nevladine organizacije redom detaljno češljaju od raznih poreskih inspekcija, jer se pojedine dovode u vezu sa pranjem para, biće interesantno saznati da li je i ova u istom rangu sa običnim smrtnicima.
Ili se radi o posebno privilegovanoj za „genetski predodređene“ koju uspješno vode Izeta i Miro Purivatra, odnosno Seka i Bakir Izetbegović.
Tekst izražava stavove autora ali ne nužno i stavove redakcije!