Monografija Gradimira Gojera ‘ Dva dijela teatarskog srca’ jedna je od rijetkih koja se bavi kulturom sjećanja na jedan kvalificiran način. Ovo je priča o bračnom paru, sjajnim glumcima, vrhunskim ljudima koji su u pozorišnoj, umjetničkoj historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostavili neizbrisiv trag. Zapis o njima ostavio je živući pozorišni velikan Gradimir Gojer uz pomoć i podršku Aleksandra Markovića, sina Olivere i Zvonimira.
Olivera i Zvonimir Marković bili su sarajevski glumci. Iako su rođeni, školovani i prve glumačke korake napravili negdje drugdje, Sarajevo je bio njihov dom. Njihova oaza kreativnog umjetničkog bića. Najznačajnije uloge ostvarili su u gradu kojeg su neizmjerno voljeli. Gradu kojem su ostavili bogato teatarsko naslijeđe i gradu čiji su stanovnici, dolaskom na promociju ove knjige, još jednom oživjeli njihovu glumačku i ljudsku veličinu.
Jedna od promotorica knjige glumica Jasna Diklić, izuzetno emotivno prisjetila se svoje profesorice Olivere Marković. Jasna kaže da ljudi odlaze iz naših života na razne načine i nekada, ponekad se sjetimo njih, nekad nam nedostaju ali Olja (Olivera Kostić Marković) njoj stalno nedostaje.
”Ja sam bila polaznik Dramskog studija prve generacije i na sreću došla sam na klasu profesorice Olivere Kostić Marković i na moje veliko zadovoljstvo upravo u toj njenoj klasi sam i počela da stasavam na nekom profesionalnom putu. Ona je bila drugačija, bila je posebna, bila je ono što je nama bilo potrebno kao mladim ljudima kojima je u takvoj vrsti posla i takvoj jednoj simbiozi koju smo trebali imati sa svojim profesorima, ona nam je pružala više od onoga što se zove pedagog, što se zove glumac, edukator. Ona je sa svojom toplinom nudila nam te svoje tople ruke i vodila nas nekim nenadanim putevima .” – prisjetila se Jasna Diklić.
Olivera Marković je odnjegovala je, zajedno sa ostalim profesorima tadašnjeg Dramskog studija, mnoge bh. glumce među kojima su Josip Pejaković, Jasna Diklić, Dragan Jovičić, Zijah Sokolović, Nada Đurevska, Vesna Mašić, Nisvet Omerbašić, Ferid Karajica, Hasija Borić i mnogi drugi. Njen neumoran stvaralački duh, borbenost i ljudskost pokazivala je i tokom opsade Sarajeva. U svom stanu, okupljala je djecu kako bi ih sklonila sa ulice. Zajedno su pripremali predstave i na taj način je djeci pomagala da lakše prebrode strahote i užase rata. Olivera je 1998. godine otišla u zasluženu penziju ali je nastavila da igra na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo.
Susreta sa Oliverom Marković prisjetio se i reditelj Dino Mustafić. 1994. godine, radio je predstavu ‘Nosorog’ i to je bila jedina predstava sa kojom je imao profesionalni susret sa Oliverom. Kaže da je tada, kao student, bio itekako svjestan ko je bila glumica Marković.
”Kada sam došao na prvu čitaću probu i kada sam sjeo da izložim svoju rediteljsku viziju, to je bila moja druga profesionalna režija u životu. Možete samo zamisliti kakvu sam imao tremu kada sam shvatio da pored mene sjedi 350 godina iskustva, kada saberete godine rada svih glumaca ove predstave jer je to bio ansambl od 19 ljudi. Olivera tada, jedno duže vrijeme nije igrala, ali moj prvi susret sa njom je bio na način da sam pokušao da joj objasnim koncept. Ona me prekinula nakon druge rečenice i rekla ‘ srce moje, ti samo reci šta želiš od mene.” – kaže Mustafić.
Mustafić ističe da je Olivera bila nepogrešiva glumica koja se, pa i kada se pogriješi, ponašala kao da je to sve dio režije i lika kojeg je igrala. Bila je spontana, nevjerovatno talentovana i sjajna i kao čovjek i kao umjetnik.
”Bila je jedna fenomenalna scena. Ona je imala zahtjevnu scenu, nekoliko puta je ulijetala kao građanka u scenu i najavljivala tu transformaciju ljudi u nosoroge. I taj komad je izrazito težak i zahtjevan. Olivera je onda meni rekla da bi, svaki put kada uđe, željela da to bude sa novom energijom i sa novim zadatkom. Na premijeri, kako je ulazila i izlazila mnogo puta, ona je startovala iz hodnika Kamernog teatra 55, pripremala se jer je trebala da uđe eksplozivno i kako ulazi, vrata Kamernog su bila trošna i ona je ušla sa štekom u ruci na pozornicu. To je bilo sjajno, kao da je režirano. Kasnije su kritičari to spominjali kao fenomenalan detalj.” – prisjetio se reditelj Dino Mustafić.
Aleksandar Marković, sin Olivere i Zvonimira kaže da je proces nastanka ove knjige za njega bio izuzetno emotivan ali i čin ponosa zbog činjenice ko su bili njegovi roditelji. Kaže da je susret sa autorom Gojerom koji je bio zadužen za pisanje, bio zapravo sukob između emotivnog i racionalnog. On je kao sin bio emotivan dok je autor tražio racionalne razloge i za smijeh, i za tugu i za biografske podatke do kojih je trebalo pažljivo doći, skupiti ih, selektirati i od svega načiniti knjigu koja će biti vječiti podsjetnik na glumce Oliveru i Zvonimira. Aleksandar se na pomociji prisjetio angedota koje je doživio sa roditeljima kojima je pozorišna scena bila život.
”1970. godine predstava ‘Baš baščaršija’ u režiji Vlade Jablana. Moja mama Olivera je igrala Anđu, a predstava je koncipirana tako da je svaki lik predstavljao jednu zemlju. Moja mama odnosno njen lik Anđe je bila personifikacija Bosne, Safet Pašalić je igrao Rasim bega što je simboliziralo Tursku, gospodin Franjo njega je igrao Rejhan Demirdžić što je bila Austrougarska Miša je igrao Gazda Jeftu što je bila Srbija. Na kostimima su imali šahovske figure.Olja (Anđa) je zamamna, koketa, udvara se, dakle svi je žele ali ona ne želi da bude ičija. Predstava je igrala godinama, turneja za turnejom i ja tada imam šest godina. Povede mene mama na jednu od od tih turneja, zaduži garderoberke da me čuvaju. Međutim ja se iskradem i odem u jedan ćošak iza portala i gledam predstavu. Naiđe scena između moje mame i Miše dakle između Bosne i Srbije, ona njega zavodi i kada on sa strašću nailazi nad njom i baci je na krevet i onako strastveno želi da je obljubi, tada moj šestogodišnji glas iz portala vikne -ne diraj mi mamu-. Tada se prolomio aplauz. Ovo su sjećanja mojih roditelja ali ja se sjećam zvuka, sjećam se aplauza.” ispričao je Aleksandar Marković jednu od anegdota iz pozorišnog života svojih roditelja.
Olivera Kostić Marković ostvarila je brojne uloge u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek (1955. do 1957.), između ostalog, Galina Šanc nazvana Gaša (Igor Torkar, Šarena lopta) Julija Capuletti (Shakespeare, Romeo i Julija). U Malom pozorištu Sarajevo (1957. do 1964.) Perce (Vajzenborn Balada o Til Ojlenšpigelu) Kolombina ( Džo B. Pristli, Uklonite ludu) Dezdemona (Šekspir, Otelo). U Narodnom pozorištu Sarajevo (1964. do 1998. kad odlazi u penziju, ali i dalje igra) Hatka (Ćamil Sijarić, Bihorci) Megi (Artur Miller, Poslije pada) Jula (Stevan Sremac, Pop Ćira i pop Spira)ril 1966.) Mande (Marin Držić, Tripče de utolče). Kostić je igrala u nekoliko TV serija, filmova i drama.
Zvonko Marković igrao je u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek ( 1955. do 1957.) među ostalim, Lourenc Petkovšek nazvan Renc (Igor Torkar, Šarena lopta) Happy, sin ( Arthur Miller, Smrt trgovačkog putnika). Malo pozorište u Sarajevu: (1957. Do 1959.) Till Eulenspiegel (G.Weisenborn, Balada o Tillu Eulenspiegelu) Antoan (Antoine Andre Paul, Rapsodija u plavom) Džo Klovn (Priestley John Boyton, Uklonite ludu, premijera 7.3.1959.). U Narodnom pozorištu Sarajevo (1959. do 1971.) uloge Henrik VIII (H. Gressieker, Henrik VIII. i njegovih šest žena) Arturo Ui (B. Brecht, Zaustavljivi uspon Artura Uija) Sava Savić (B. Nušić, Protekcija) Jozef Švejk (R. Kurka i L. Allan prema djelu J. Hašeka Dobri vojnik Švejk) Čovjek s ulice (Robert Bolt, Thomas More, premijera 11.2.1965).
