Nakon burne rasprave između poslanika Darka Babalja (SDS) i Milorada Kojića (SNSD) tokom sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, u javnosti se oglasio i Milorad Dodik – lider entiteta Republika Srpska, koji uprkos prvostepenoj presudi za negiranje genocida, i dalje obavlja najviše političke funkcije i izbjegava suočavanje s pravosudnim institucijama države čijem je Predsjedništvu nekada pripadao.
Umjesto da smiri tenzije ili pozove na odgovornost i dijalog, Dodik je, prema ustaljenom obrascu, reagovao napadima na političke protivnike, koristeći etnonacionalističku retoriku. U izjavi koju prenosi Hayat, optužio je Babalja da svoju političku poziciju gradi „na podršci muslimana iz Sarajeva“ i time ga označio kao izdajnika „srpskih interesa“.
Takva izjava, još jednom, pokazuje Dodikov pristup političkom dijalogu – ne kroz argumente i činjenice, već kroz optužbe bazirane na etničkoj pripadnosti i stvaranju slika unutrašnjih neprijatelja. Fokus je s ključne teme – arbitražnog spora u slučaju “Viaduct”, koji je BiH izgubila – preusmjeren na političke obračune.
Na mreži X, Dodik je optužio institucije BiH za „izostanak truda“ u arbitraži, nagovještavajući da postoji zavjera između Bošnjaka i SDS-a protiv Republike Srpske. Takve tvrdnje zanemaruju nadležnosti i pravne činjenice u samom slučaju i predstavljaju pokušaj političke manipulacije, u kojoj se odgovornost prebacuje na druge, a institucije se osporavaju – osim kada mu služe kao zaštita.
Dodik je također insinuirao da je SDS odgovoran za davanje koncesije u ovom slučaju, pokušavajući povezati opoziciju s negativnim ishodom arbitraže, iako nije ponudio konkretne dokaze.
Njegova retorika dolazi u trenutku kada je povjerenje građana u institucije izrazito nisko, a ozbiljan politički dijalog gotovo ne postoji. Sukob između Babalja i Kojića samo je simptom dubljeg problema – odbijanja političke odgovornosti unutar sistema u kojem SNSD ima dominantnu ulogu već godinama.
U takvom ambijentu, gdje pravosuđe ne djeluje dovoljno odlučno u zaštiti ustavnog poretka, Dodik nastavlja s narativom koji dodatno produbljuje etničke podjele i kompromituje svaku mogućnost zajedničkog političkog djelovanja.
Za one koji se ne slažu s Dodikovim stavovima – pa i ako dolaze iz reda srpskog naroda – ostaje etiketa “izdajnika” ili “sarajevskog instrumenta”. Takav pristup pokazuje da se “srpski interes”, prema Dodiku, svodi na bezuslovnu lojalnost njegovoj stranci, a ne na pluralizam mišljenja i demokratski dijalog.
Sve dok se pravosudne institucije ne odluče ozbiljno suočiti s izazovima koje predstavljaju ovakvi politički akteri, ostaje otvoreno pitanje – koliko će ovakva retorika još destabilizirati društvo, prije nego građani jasno i glasno kažu: dosta.