Kada pažljivije posmatramo izazove s kojima se Bosna i Hercegovina suočava, primijetit ćemo isti obrazac. Bez obzira govorimo li o obrazovanju, zdravstvu, privredi ili demografiji, primijetit ćemo isti obrazac. Bez obzira govorimo li o obrazovanju, zdravstvu, privredi ili demografiji, najčešće reagujemo tek kada problem postane očigledan.
O odlasku mladih govorimo kada statistike pokažu pad broja stanovnika. O reformi obrazovanja kada poslodavci ne mogu pronaći odgovarajući kadar. O javnom zdravstvu kada se bolnice suoče s povećanim brojem pacijenata. Nijedna država ne može spriječiti svaki problem ali uspješne države razlikuju se po tome što rizike prepoznaju ranije i djeluju prije nego što prerastu u krizu. Evropska komisija posljednjih godina posebno naglašava značaj politika zasnovanih na dokazima (evidence-based policymaking), odnosno donošenja odluka na osnovu podataka, istraživanja i procjene dugoročnih posljedica.
Prema podacima Eurostata, zemlje Evropske unije su 2022. godine izdvojile prosječno 202 eura po stanovniku za preventivnu zdravstvenu zaštitu, dok su Njemačka i Austrija ulagale više od 400 eura. Prevencija je činila 3,7% ukupnih zdravstvenih rashoda u EU, dok je Hrvatska izdvajala 4,8%. Razlog je jednostavan, prevencija je jeftinija od saniranja posljedica. Ulaganje u znanje, istraživanje i razvoj danas znači manje troškove i veći razvoj sutra.
Bosna i Hercegovina ne pati od nedostatka ideja ni stručnih ljudi. Ono što nam često nedostaje jeste sistem koji će znanje pretvoriti u konkretne odluke. Prema podacima Eurostata, zemlje Evropske unije u prosjeku ulažu oko 2,2% BDP-a u istraživanje i razvoj, dok Bosna i Hercegovina ulaže manje od 0,3% BDP-a. To nije samo statistika već je pokazatelj koliko ulažemo u vlastitu budućnost.
Vrijeme je da promijenimo način na koji razgovaramo o razvoju Bosne i Hercegovine. Umjesto da se pitamo ko je kriv za problem koji danas imamo, važnije je zapitati se kako spriječiti da se isti problem ponovi. Zato vjerujem da bi Bosna i Hercegovina trebala graditi javne politike na nekoliko jednostavnih principa:
- Odluke zasnovane na podacima, a ne pretpostavkama. Svaka važna odluka trebala bi biti potkrijepljena analizama, istraživanjima i mjerljivim pokazateljima.
- Dugoročno planiranje umjesto kratkoročnih reakcija. Razvojne strategije trebaju imati jasne ciljeve koji nadilaze jedan izborni ciklus.
- Veće povezivanje nauke, privrede i institucija. Univerziteti stvaraju znanje, privreda poznaje izazove iz prakse, a institucije imaju mogućnost da sistemski djeluju. Tek zajedničkim radom mogu nastati održiva rješenja.
- Mjerenje rezultata, a ne samo aktivnosti. Nije dovoljno usvojiti strategiju ili pokrenuti projekat. Potrebno je pratiti da li je donio stvarne promjene u životu građana.
- Kultura prevencije. Bilo da govorimo o zdravstvu, obrazovanju, ekonomiji ili zaštiti okoliša, dugoročno je uvijek isplativije spriječiti problem nego sanirati njegove posljedice.
Možda ne možemo riješiti sve probleme odjednom ali možemo promijeniti način na koji im pristupamo. Jer pravo pitanje nije šta se dogodilo, nego zašto se dogodilo. A još važnije, šta danas možemo promijeniti da za deset godina ne razgovaramo o istim problemima?