Izvještaj Vlade Republike Srpske (RS) dostavljen Ujedinjenim nacijama ponovno donosi niz kontroverznih tvrdnji koje oslikavaju kako unutrašnju dinamiku BiH, tako i njen položaj na međunarodnoj sceni. Dokument, u kojem RS iznosi svoj pogled na stanje u zemlji nakon podnošenja izvještaja visokog predstavnika Christiana Schmidta, kao i niz optužbi na račun međunarodne zajednice i domaćih aktera, zaslužuje pažljivu analizu.
Posvećenost Dejtonskom sporazumu – deklaracija bez pokrića?
Prvi dio izvještaja ističe navodnu posvećenost Republike Srpske očuvanju Dejtonskog sporazuma i poštovanju suvereniteta BiH. Vlada RS-a tvrdi kako podržava ustavni okvir zemlje i miroljubivo rješavanje svih nesuglasica.
Međutim, postavlja se pitanje koliko su ove izjave usklađene s djelovanjem vlasti RS-a, koja u praksi sve češće osporava ingerencije institucija BiH, promoviše autonomistički diskurs i otežava funkcionisanje državnih tijela. U kontekstu stalnih poziva na očuvanje entitetskih nadležnosti i otvorenih prijetnji otcjepljenjem, deklarativna posvećenost očuvanju BiH sve više djeluje kao diplomatski pokušaj pridobijanja međunarodne podrške, dok istovremeno jača politički kurs udaljavanja od centralnih institucija države.
Kritika visokog predstavnika – legitimitet i sukob nadležnosti
Jedan od ključnih elemenata izvještaja odnosi se na Christian Schmidta, visokog predstavnika u BiH, čiji legitimitet vlasti RS-a ne priznaju. RS u izvještaju Schmidta prikazuje kao destabilizirajući faktor koji, prema njihovom mišljenju, podriva vladavinu prava i ljudska prava građana BiH. Posebno naglašavaju Schmidtov pokušaj uplitanja u predmet „Kovačević protiv BiH“ pred Evropskim sudom za ljudska prava, gdje su optužili Schmidta da nezakonito tumači Ustav BiH, iako je, prema Aneksu 10, ovlašten samo za nadzor implementacije mirovnog sporazuma.
Ovaj narativ jasno odražava RS-ov dugogodišnji otpor prema instituciji visokog predstavnika, kojeg smatraju nepotrebnim čuvarem Dejtonskog poretka. Ipak, važno je napomenuti da se Schmidt, kao i njegovi prethodnici, djeluje unutar okvira koji mu dopušta značajna ovlaštenja, te su kritike RS-a više rezultat političkog neslaganja nego pravnih nedostataka.
Optužbe o stranom uplitanju i ekonomskoj kampanji
U drugom dijelu izvještaja RS optužuje „određene elemente u SAD-u“ za vođenje „ekonomske kampanje“ protiv ovog entiteta, što, prema njihovim riječima, izaziva napetosti i frustraciju među građanima. Ove optužbe dodatno su pojačane navodom o „stranoj kampanji“ protiv RS-a na platformi X (ranije poznatoj kao Twitter), posebno od strane Američke ambasade.
Iako su ovakve tvrdnje već prisutne u retorici vlasti RS-a, čini se da ovaj pristup dodatno polarizira odnose unutar zemlje i komplikuje put ka integraciji s Evropskom unijom. Otvoreno izražavanje nepovjerenja prema zapadnim partnerima RS postavlja u delikatnu poziciju i sugerira da će entitet nastaviti raditi na učvršćivanju veza s drugim globalnim akterima koji se percipiraju kao protivnici američkog uticaja u regionu.
Terorizam i povezanost s međunarodnim napadima
U svom izvještaju RS se opet dotakla terorizma, čime nastavlja s isticanjem sigurnosnih prijetnji koje dolaze iz određenih zajednica u BiH. Konkretno, izvještaj se odnosi na terorističke napade u Izraelu 7. oktobra 2023. i prosvjede u Sarajevu u znak podrške civilima u Gazi, interpretirajući ih kao znak podrške Hamasu među Bošnjacima. Slično je ranije RS povezivala BiH s gotovo svim značajnijim terorističkim napadima u svijetu, uključujući i napad na SAD 11. septembra.
Ovakve optužbe nameću ozbiljno pitanje o odgovornosti vlasti RS-a u oblikovanju domaće i međunarodne percepcije BiH. Politika generalizacije jedne etničke skupine i njeno povezivanje s radikalnim grupama mogla bi pridonijeti daljnjoj stigmatizaciji BiH i ugroziti regionalnu sigurnost.
Izvještaj Vlade RS-a pokazuje kontinuitet u retorici protiv visokog predstavnika i međunarodne zajednice, ali i strategiju koja RS pozicionira kao žrtvu centralizacijskih napora unutar BiH. Izneseni stavovi su, čini se, usmjereni ka jačanju pozicije entiteta u odnosu na ostatak države, ali i ka stjecanju podrške globalnih aktera koji se protive zapadnim politikama. U svjetlu ovih poteza, postavlja se pitanje kako će ovaj narativ uticati na budućnost države i regionalnu stabilnost, a odgovornost međunarodnih i domaćih aktera sada je veća nego ikada.
Iako entitet može zadržati svoju specifičnu poziciju unutar BiH, insistiranje na narativima koji polariziraju i destabilizuju političku klimu sve više udaljava RS od principa stvarne posvećenosti Dejtonskom mirovnom sporazumu.