Fatmir Alispahić, bosanskohercegovački novinar i publicista, doživio je ugrožavanje vlastite sigurnosti kada ga je 2. februara 2024. godine, presrelo auto marke BMW.

Obavili smo telefonski razgovor sa gospodinom Alispahićem i razgovarali o slučaju koji se desio početkom ove godine, a za koji počinitelji još uvijek nisu krivično odgovarali. Nakon što je Tužilaštvu priložen video snimak, na kojem se jasno vidi da je u pitanju planirani napad, donesena je odluka da nije počinjeno nikakvo krivično djelo.

Snimak napada na Fatmira Alispahića sa obližnje nadzorne kamere

Prijetnje upućene Fatmirovom sinu

21.12.2022. godine, Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dostavljena je prijava Fatmira Alispahića protiv Jasmina Mulahusića zbog prijetnji upućenih njegovom sinu Ajasu Alispahiću. Gospodina Fatmira smo pitali kako su nadležni organi reagirali na tu prijavu i da li su, po njegovom mišljenju, poduzeli sve potrebne mjere:

“Po tom pitanju mislim da je urađeno sve kako treba jer je moj sin davao izjavu vezano za to, i Tužilaštvu i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). Nakon toga je uslijedilo podizanje optužnice protiv Mulahusića. Međutim, do sad je neviđeno, nečuveno da se neko pokušava, u ovom novinarskom svijetu, osvetiti jednom novinaru tako što targetira njegovog sina, koji je meni u ovom poslu tehnička podrška. On je snimatelj, a imam još nekoliko saradnika snimatelja, dakle rade isto što i on. Ali toliko uporno, agresivno pa to je barem dvadesetak puta da su objavljivali fotografiju moga sina i prozivali njega za to što, kao, sudjeluje u mojim „munafićkim“ ili neprijatljskim djelatnostima. S očitim ciljem da nahuškaju nekoga, a takvih ima, ko će napasti, fizički ugroziti moga sina i da na taj način meni nanesu emotivnu i svaku drugu štetu.”, rekao nam je Fatmir Alispahić.

Napad koji se desio 2. februara

Alispahić je u tom momentu, kako se moglo vidjeti na snimku nadzorne kamere koja je bila na objektu u blizini mjesta događaja, potpuno mirno podnio cjelokupnu situaciju. Nije dublje zalazio u raspravu sa napadačima, čak je i mirno zaobišao automobil koji ga je presreo. Kako ste u tom trenutku uspjeli iskontrolisati emocije? Pretpostavljam da Vam je u tom momentu mnogo stvari prolazilo kroz glavu, od Vaše sigurnosti pa do sigurnosti Vaše porodice?

“To pitanje je slojevito i tačno i u suštini, šta čovjek u tom momentu preživljava? Možda najdirektniji odgovor je da je tog 2. februara bilo mjesec dana od smrti moga oca i da sam ja bio u tako nekom emotivnom stanju da je to za mene djelovalo šokantno. Ali ta mirnoća je dobrim dijelom proizlazila iz stanja tuge. Ono što je činjenica jeste da sam se ja tu zaustavio naspram tih otvorenih vrata, a ta osoba je povratnik u činjenu krivičnog djela, ima fotografije sa nelegalnim naoružanjem. Dakle, to su oni ljudi koji su, po mom sudu, spremni, kao što smo i imali situacije u Sarajevu, da izvade pištolj jer uz to što je on po svom priznanju narkoman, on je i povratnik u činjenu krivičnih djela i nasilnog ponašanja. Moglo se očekivati svašta, moglo se očekivati da njih dvojica nasrnu na mene…obojici mogu biti otac. Ja se sa njima ne mogu tući jer meni je 57 godina i ne bih se tukao, ali su oni mogli pored toga i da me fizički napadnu, mogao je izvući i taj pištolj i ugroziti me život. Na kraju, ono što je tužilac Saša Eraković slagao jeste: prvo, nije evidentirao da su otvorena vrata i da je izrečena prijetnja. Zašto bi neko otvarao vrata ako nije izrečena nikakva prijetnja? I onda, auto se kreće prema nazad, blago, ali se pokreće, što znači, tu mi je prijetila opasnost. On svakako čini prekršaj na pješačkom prijelazu i još inicira da me pregazi kada sam krenuo nazad. Sve to je ostavilo posljedice. Ja sam otišao četiri sata nakon tog događaja u hitnu pomoć gdje mi je izmjeren pritisak, 185/100.”

“Bio sam tri naredne sedmice na bolovanju i borio se sa visokim pritiskom. Mene nije tu nasikiralo što sam ja napadnut, mene je nasikirala briga moje porodice, troje djece, stare majke kojoj je 90 godina. Svi su to doživjeli kao jednu dramu jer se meni nikad nije dogodilo ništa slično. Posebno, što sam vidio, a i na snimku se vidi, da se radilo o praćenju, o „sačekuši“, o preprječavanju puta. Dakle, radi se o jasnoj namjeri da se novinar zastraši. Mislim da je ovo jedan od najeklatantnijih snimaka, primjera gdje se vidi kako izgleda zastrašivanje novinara. Od svega što sam kazao, uistinu je strašnije i zastrašujuće reagovanje, odnosno nereagovanje, prije svega policijskih organa koji su cijelu istragu pokušali zataškati dok se nisam putem svoga advokata Mirnesa Ajanovića, tražio urgenciju od federalnog MUP-a. Pa se onda slučaj tu odblokiralo da bismo dočekali da tužitelj Saša Eraković kaže, nakon čitavog uvida, da tu nema elemenata krivičnog djela. Iako on u tom svom aktu opisuje da sam ja posut tečnošću i da mi je prepriječen put. To bi značilo da svako svakome može uraditi ono što su oni meni uradili.“

„Pored toga što je odluka tužitelja zastrašujuća, odluka kojom povratniku u činjenu krivičnog djela „daje krila“ da nastavi s time, još nešto tu ima strašnije. To je reagovanje jednog udruženja tužilaca, neka paralelna ustanova, ja ne razumijem kako takvo nešto može postojati, koji su dali podršku tužitelju Saši Erakoviću. Time su kompromitirali instituciju pravosudne kulture i tužiteljstva jer daju podršku za nešto gdje se bjelodano vidi da se radi o nasilničkom ponašanju, u najmanju ruku, ako se ne radi već o ugrožavanju sigurnosti. Dakle, to je strašno i, moram kazati, ja sam jedan od novinara sa najdužim stažom danas, sa praktično preko 40 godina novinarskog staža. Bio sam kolumnista svih vodećih novina u Bosni i Hercegovini, a prije rata sarađivao sam sa beogradskim novinama ilustrovanom politikom itd. Da se dogodi da udruženje novinara ni jednom jedinom rječju nije ispratilo ovaj slučaj iako sam sve uredno prijavio liniji za pomoć, poslao svu dokumentaciju, mogli su vidjeti ovaj snimak. Ta šutnja je kompromitirajuća za udruženje novinara koji na ovaj način svjedoče da postoje novinari koji imaju ljudska prava i novinari koji nemaju nikakava prava, kao u ovom slučaju ja.”

Zašto kolege nisu reagovale?

Ono što nas je najviše zanimalo jeste da li je Alispahić dobio podršku od onih koji se sutra, ne daj Bože, mogu naći u istoj ili sličnoj situaciji. Nažalost, dobili smo negativan odgovor. Gdje nas vodi takva „ujedinjenost“ među osobama koje obavljaju istu profesiju?

“Pa evo ja ću Vam kazati o čemu se radi. Dakle, ja sam jedini novinar, vjerovatno na širim prostorima, eto sad da ne kažem Balkana, možda i šire, čije procesuiranje pred sudom je tražilo i isposlovalo Udruženje novinara s jedne strane, a s druge strane Vijeće za štampu. Radilo se o mom portalu koji sam pokrenuo Antimigrant.ba, jedini portal na Balkanu koji se programski bori protiv trgovine ljudima i protiv ilegalnih migracija. Budući da su tada mnogi novinari bili uvučeni u korupciju, u sakrivanje istine o opasnosti ilegalnih migracija i ilegalnih migranata, taj portal što sam ja radio, upozoravajući na sigurnosnu opasnost, njima je remetilo korupcionaški biznis i planove. Dakle, Udruženje novinara i Vijeće za štampu su isposlovali optužnicu pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv mene zbog mog pisanja protiv ilegalnih migracija.”, rekao je naš sagovornik.

“Ja sam, nakon procesa koji je bio jako mučan, pravomoćno oslobođen. Radilo se o jednoj konstrukciji i vjerovatno oni sada kada ne žele da me zaštite čuvaju tu svoju sramotu koju su svjedočili kada su oni pokrenuli sudski proces protiv jednog novinara, kolege koji je radio časno svoj posao. A da sam radio časno svoj posao dokazuje činjenica da danas, posljednjih pola godine, sigurnosni pravosudni organi intenzivno rade na pronalasku trgovaca ljudima, hapšenju i borbi protiv ilegalnih migracija.”

Ono što je razočaravajuće jeste da ljudi u Bosni i Hercegovini koji nastoje uraditi dobro djelo, kako za današnjicu tako i za našu budućnost, budu suočeni sa negativnim reakcijama i dovedeni u situaciju da preispituju svoje postupke: “Moja greška je valjda bila što sam to krenuo raditi prvi i zalagati se za ono što jeste imperativ, a to je da se borimo protiv trgovine ljudima i ilegalnih migracija, a gdje su, kažem, mnogi novinari bili uvučeni u korupciju prikazujući nam trgovce ljudima i ilegalne migrante kao napaćene „muhadžire“, izbjeglice koje liče na nas, a ustvari se radilo isključivo o muškarcima bez žena, djece i staraca koji su uz to pravili ubistva, silovanja, provalne krađe i učinili mnogo krivičnih djela u Bosni i Hercegovini.”

„Zanimljivo u ovoj cijeloj priči jeste što sam ja sebi postavio pitanja koja ste Vi planirali, što znači da ja novinarski razmišljam kako bih ja intervjuisao Fatmira Alispahića“, našalio se naš sagovornik.

“Konstantno sam na oprezu…”

„Naspram svega ovoga postoji jedna nova dimenzija mog života, a to je da sam na oprezu, da živim u jednom drugačijem elementu. I „Defter hefte“ koji smo uvijek snimali vani, u svim vremenskim uslovima, morali smo početi snimati u studiju, kako mi kažemo „studio-bunkeru“. Idemo na svakakve lokacije, puste lokacije, šta mi znamo ko može tu doći i napraviti neki belaj. Tako da ne osjećam se ja više sigurno. Prije mi je to bilo nezamislivo. Mislio sam, ma hajde verbalne prijetnje…Međutim, nakon ovoga se usitinu ne osjećam sigurno. Čak i kada putujem, idem i dužim putevima samo da bih bio tamo gdje ima puno saobraćaja. Promijenilo mi je to život. Zaista je tako jer oni koji su naručili ovaj napad mogu naručiti neki drugi napad.”, dodao je.

Na kraju razgovora, Alispahić je poručio: “Život mi je promijenjen, ali Bože moj, nećemo zbog toga odustati od ove borbe za pravdu i istinu. Mi nemamo izbora nego boriti se za sankcioniranje nasilnika, ali ovo što se desilo s ovim slučajem, to je doista presedan. Da tužitelj dobije snimak, vidi šta je na snimku i kaže da tu nema elemenata krivičnog djela. Mislim, da nema snimka pa da ne vidiš i da bude rekla-kazala. Ali da sve vidiš i da kažeš nema krivičnog djela…I uz to moram kazati da sam ja podnio žalbu Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine. Oni su to protokolisali tako da je sad i na njima da kažu „je li to to ili nije to to“.“